Piše: Božica Jelušić

Kad Horacije zapisuje: “Idu krilate godine”, vjerojatno misli na čovjekovo vječno bavljenje fenomenom vremena, na pokušaj da ljudsko biće prevari vrijeme, nadvlada ga, porekne, negira, preobrati u svoju korist i izađe s njime na kraj. To je, naravno, nemoguće, jer vrijeme ne poznaje početka ni kraja, kamoli razdiobu na prošlost, sadašnjost i budućnost.Hrvanje s prolaznošću naša je Jakovljeva borba s anđelom. Većinom ne trajemo u potpunoj SADAŠNJOSTI, nismo u cijelosti OVDJE i ne prebivamo u trenutku. Bavimo se unutrašnjim korekcijama- što je trebalo uraditi i poduzeti jučer – ili pak mogućim projekcijama- što ćemo sa svojim životom uraditi sutra. Naše cipelice lutalice stoje između tih korekcija i projekcija, dok nam se život ukopava u fizički i mentalni nepokret.

Veliki je tiranin vrijeme i sve nam oduzima. Mladost, ljepotu, fizičku snagu, neku ljubav za koju smo vjerovali da je vječna i nepotrošiva u našem životu.Također, vrijeme donosi velike turbulencije, ruši naše iluzije poput kula od karata, smanjuje idole do veličine vrtnih patuljaka, gasi strasti i okamenjuje srca u otrovu gorčine.Vrijeme se igra maskama, najavljuje svršetke stoljeća i propast civilizacije, prepušta nas bjesovima i hirovima starih i novih božanstava, bezobzirno potičući pritom našu zajedničku ” ranjivost na nesreću, bolest i nasilje” (de Botton).

Postoji uvjerenje da treba biti marljiv i ustrajan, kako bi se ostavio trag u vremenu koje leti (TEMPUS FUGIT), te da se treba stoički ponašati u gubitku i porazu, budući da će s vremenom sve dobiti jasniju perspektivu i sjesti na svoje mjesto. Pronaći će se lijek i utjeha kod najboljega mentora,budući da TEMPUS IPSUM AFFERT CONSILIUM ( Vrijeme samo donosi savjet). Da, vrijeme tlači, gnječi, koči i priječi, od velikih ti obećanja dade tek mačka u vreći, no je li moguće (nahranite moju skepsu kakvim abrakadabra napojem!) da TEMPUS OMNIA CURAT, da Vrijeme sve izliječi?

Bio bi to moj dobitak najveći!

(27.kolovoza 2014., Flora Green)