Photo: Jaša Josimović

Malo je pisaca u našoj književnosti, pod ovim podrazumijevamo sve pisce koji su pisali i pišu na svima nama dobro razumljivom, ali danas četveroimenom štokavskom jeziku, koji kao što je to slučaj sa Danilom Kišom pobuđuju masovnu pažnju javnosti i nekoliko decenija nakon smrti.

Piše: Đorđe Krajišnik (Oslobođenje)

Nije to puko čitalačko obraćanje pažnje, nije to ni neka ovim prostorima svojstvena potreba da se njeguje interesovanje za najveće pisce nastale u ovom jeziku, nije to toliko ni lektirska, ni kanonom uzrokovana težnja, već uvijek, ili se samo tako čini, nešto više, neka imanentna, gotovo refrenična potreba da se Kiša dodatno ospori ili dodatno uzvisi, te da se oko njega stvori svojevrsna fama koja se neprestano, u svakoj situaciji, održava tinjajućom.

Bauk veličine

Dakle, Kiš je u tom pogledu, više nego svojim djelom, uvijek prisutan ili kao bauk veličine pred kojom se slamaju epigoni, ili kao prijetnja pred kojom strepe nacionalistički oponenti. Stoga, kad god se u ovim kulturama posljednje dvije decenije nešto golemo lomilo i kad god su se potezale neke estetičke, ali i etničke klasifikacije u kulturi, to je gotovo neizostavno značilo da će negdje iskrsnuti i neka priča oko ovog pisca.

Može biti da je to naša kontinuirana želja da se oko pisaca oblikuju pomalo mitski narativi, da im se učitavaju nesvakidašnje providnosti i moći, da im se priskrbljuju oreoli koji će kopkati i zadovoljavati onu neizostavnu kafansko-tračersku glad puka koja ovdje važi za najvažnije saznanje i spoznanje. Tačnije, svojevrsni je modus operandi u svim procjenama i vrednovanjima kada je kultura u pitanju. To je ona krležijanska balkanska književna krčma, ona zamagljena, dimom i alkoholnim isparenjima umrljana provincijska kulturna kafančuga, gdje se potežu noževi i grlići razbijenih flaša kao najjači argumenti u polemikama i raspravama. U takvom mentalitetskom ozračju pisac često nije ništa više nego pjevaljka za stolom koju se ćapa masnim rukama po bokovima i slabinama.

Sa druge strane, u sagledavanju tih odnosa ne smijemo odbaciti ni zanemariti i ono što je ostalo kao prtljag iza samog pisca. Ne bi iz tog razloga bilo zgoreg pomisliti i na činjenicu koliko je Kiš sam, svojim intelektualnim konceptima, “skandalima”, polemikama, svojim etičkim, estetičkim ili po-etičkim stavovima doprinio svojoj današnjoj percepciji. Jasno je i nesumnjivo tačno da je Danilo Kiš rijedak pisac, ne samo u jugoslovenskom kulturnom krugu već u mnogo širim svjetskim razmjerama. Takođe, bez dileme je da Kiš jeste jedan od rijetkih naših autora koji je svojim tematskim i stilskim opsegom dobacio mnogo dalje od onoga što je ukorijenjenost u ovom prostoru. Uključio se, uslovno bismo rekli kao Krležin nastavljač, u svjetske književne tokove, uzdigao se iz naše književne kaljuže i svoje djelo učinio participativnim u jednom mnogo širem kontekstu. U tom pogledu on je poetička rijetkost, disonancija koja remeti i nadvisuje jednoglasje ovdašnje književne prosječnosti. No, uprkos svemu tome, uz ogradu da pisac ne može baš predvidjeti kako će se percipirati njegovo djelo poslije njegovog fizičkog nestajanja, ostalo je nešto paradoksalno u književnoj ostavštini Danila Kiša, za što ne možemo sa sigurnošću utvrditi njegovu odgovornost, ali što njegovu današnju percepciju često dovodi do apsurda koji je posve u suprotnosti sa onim što smatramo po-etički njegovim glavnim načelima.

Dvije struje

Naime, iz godina nakon Kišove smrti izrasle su dvije naizgled oprečne, a u mnogome istovjetne, struje poštovalaca njegovog djela. Od kojih ni jedna nije na Kišovom tragu, već se koristeći Kišovim likom i djelom obje izvrću u njegovu potpunu suprotnost. Jedna od njih je grupa koju ćemo označiti kao epigonci. Riječ je o znatnoj grupi autora koja je, vidjevši uzora u Kišu, krenula u masovno oponašanje ovoga pisca. Dakle, nije se Kišu pristupilo u smislu shvatanja ovog autora kao prethodnika, kao nekoga na koga se može nasloniti u procesu gradnje vlastitog stila, pronalaska drugačije forme, već se do zamora krenulo u posezanje za iste instrumente, postupke i montaže koje je Kiš jednom apostrofirao i po njima postao jedinstven. To je proizvelo niz pisaca koji sebe nazivaju pasioniranim kišolozima i kao argument za to navode, ili bar u naznakama sugerišu, da pišu kao Kiš. Na to bi, bez sumnje, sam Kiš sa odvratnošću odmahnuo, jer je epigonstvo za njega bilo literarno svetogrđe.

Druga, kao što rekosmo naizgled oponentna grupa, koju ćemo označiti kao epigonci nacionalisti, okupljena oko grupe pisaca P-70, posljednjih je godina sa znatnim zamahom, uz svu svoju pripadajuću aparaturu, zaskočila djelo Danila Kiša. Ono što je fascinantno u pogledu ove grupe jeste činjenica da oni sa Kišovim djelom, u svojoj radionici, spajaju svoje izrazito desničarske, narodnjačke književne ideje; što je kalemljenje koje je do te mjere jalovo da ne može poroditi ništa. Apsolutno ništa. I čini se da ga Kišovo književno djelo, nasreću, samo od sebe, bez ikakvih potreba za dodatnim cijepljenjem, odbacuje. Ipak, iako nema sumnje da je Kišovo djelo imuno na obje vrste parazitluka, nije manje zanimljivo pitanje šta je to u njegovom djelu što u tolikoj mjeri privlači toliko širok spektar interesanata? (Da ne pominjemo ovdje tradicionalno nacionalističke i antisemitske Kišove negatore). I da li je Kiš sam ostavio prostor za to? Pitanja će, međutim, ostati retorička u ovom slučaju.

Život, literatura

Knjiga “Izvod iz knjige rođenih – priča o Danilu Kišu” autora Marka Thompsona, koja je prvobitno objavljena na engleskom jeziku u pogledu bavljenja “životom, literaturom” Danila Kiša, u svakom je pogledu jedinstveno i zanimljivo djelo. Iz tog razloga, ova se knjiga u mnogome uklapa u aktuelne i naznačene kretnje u percipiranju Danila Kiša kao pisca i njegove književnosti. Prije svega u pogledu da skreće pažnju na neke suštinske odrednice književnosti Danila Kiša, vraća se i ukazuje na njih, ali i rekonstruiše kontekst nastajanja njegovog djela, uticaje, naslanjanja, porodične veze… Osvjetljavajući tako na jednom mjestu sve ono što je nužno za razumijevanje Kiša kao pisca, sve te podzemne struje književnosti, Mark Thompson je napisao knjigu na gotovo četiri stotine stranica na osnovu samo jednog Kišovog teksta – njegovog glasovitog “Izvoda iz knjige rođenih”. (Riječ je o literarno uobličenoj kratkoj biografiji koju je Danilo Kiš sastavio za potrebe jedne američke književne publikacije koja nikada nije štampana.) Thompson je taj, dobro poznati, književni dokument, koji je Kiš obilato koristio, uzeo kao osnovno bilo svoje knjige i iz njega, doslovice navodeći riječ po riječ, izglosirao cjelokupnu knjigu.

Ono što je posebno vrijedno u knjizi “Izvod iz knjige rođenih – priča o Danilu Kišu” jeste da Thompson pokušava ovu knjigu ispisati na tragu Kišovih poetičkih postupaka. Na momente knjiga zapravo počinje da liči na enciklopediju cjelokupnog djela Danila Kiša, sa druge strane ona je utemeljena na jednom dokumentu koji kao glosar služi za izvođenje cijele knjige. Što su sve skupa crtice koje je Kiš na svojoj književnoj prelji razvio do majstorluka, ali koje u ovom pokušaju uobličavanja njegovog života i književnosti imaju svoju utemeljenost. Ne možemo, stoga, Thompsonu ovdje učitati ono o čemu smo u pogledu epigonstva govorili ranije, jer je ova knjiga nastala kao potreba da se uobliči biografija jednog, kako je o njemu govorio Milan Kundera, velikog i nevidljivog pisca za potrebe i percipiranje anglosaksonskog govornog područja. U tom smislu “Izvod iz knjige rođenih” jeste, pored toga što je priča o Danilu Kišu, i cijela jedna kulturološka, ako takva može biti, istorija ovog prostora, koju autor u najširim zamasima zahvata kako bi što približnije oslikao taj Panonski bazen na čijem dnu je niklo Kišovo djelo. Uz to Mark Thompson ni jednog trenutka ne propušta da istakne i svoja neslaganja sa Kišom, te neke njegove stavove u kontekstu svjetske literature ocijeni kao neispravne. Ima tu i uzaludnosti poduhvata, toga je i sam autor još na samom početku knjige svjestan, jer pisanje knjige o nepoznatom, a genijalnom piscu, poduhvat je zalud graditeljstva. Ali je ipak poduhvat.

Kada je u pitanju važnost ove knjige na govornom području u kojem je djelo Danila Kiša utemeljeno, treba kazati da ona na momente može izgledati kao opšte mjesto za svakog pasioniranijeg poznavaoca djela Danila Kiša. Ima tu literarnih činjenica koje su postale za Kiša široko poznate, koje se ponavljaju i verglaju pri svakom razgovoru o Kišu. Međutim, ima ta sveobuhvatnost koju je Mark Thompson postigao svojom knjigom i neku unutrašnju snagu koja povuče na ponovno čitanje Kišovih knjiga. Što će biti i njen najveći uspjeh, ako priče i govorkanja povodom Kiša, zasnovane na krnjem poznavanju njegovog djela, skrene na čitanje njegovih knjiga. Koje, uprkos svemu, danas jesu mahom remek-djela svjetske književnosti.