U svakoj civiliziranoj zemlji, antifašizam je temelj demokratskog društva koji je iznjedrio ravnopravnost i slobodu naroda.

Ipak u Hrvatskoj to nije tako. Sam antifašizam i sve što se uz njega može poistovjetiti odbačeno je uz fašistoidne konotacije najgore vrste.

Dok se u ostatku svijeta narodi ponose svojim pokretom otpora i partizanima u Hrvatskoj se partizane žele postovjetiti sa domaćim izdajicama, kolaboracionistima i fašističkim okupatorom.

Učešće hrvatskih partizana je obezvrijeđeno pod velikom političko-medijskom hajkom dok je trajao rat u Hrvatskoj i na ostalim područjima bivše Jugoslavije.

Neosporno je da su hrvatski partizani dali jedan od najvećih obola u NOB-u. Desničarski revizionisti partizane su prikazivale kao petu kolonu JNA i na taj način uništili su sve ono najbolje što su naši partizani dali. Partizane se i nacionalno stigmatiziralo, prišivajući im epitete poput “prikrivenih četnika” i “srboljuba”.

Taj trend se nastavio i u drugim oblicma u novije vrijeme kroz političko djelovanje hrvatskih ljevičara.

Desničari i ostali radikalni nacionalisti uvijek su se žestili i osporavali ućešće hrvata u NOB-u i na političkoj sceni pokušavajući ih prikazivati kao mrzitelje svega Hrvatskog.
Vidjeli smo kako se “antifašist” Baldasar dodvorava bivšoj paravojnoj postrojbi HOS-a (9. bojna Vitez Rafael Boban) kojoj je ipak priznat status HV brigade, no “za dom spremni antifašisti” nisu odbacili ideologiju, endehazijske parole i krilatice pa i samo ime ustaškog ratnog zločinca Rafaela Bobana i upravo ovi “sinovi” Splita su devedesetih izbacivali ljude iz njihovih vlastitih stanova.

To nije bio samo traumatičan događaj za ljude kojima je učinjena nepopravljiva šteta I nanesena trauma, već je bila pljuska i onima koji su 40-ih godina dvadestog stoljeća oslobađali Dalmaciju i Split upravo da se ovo što se događalo pod Pavelićem, Hitlerom i Musolinijem više nikada ne ponovi, ali eto nažalost ponovilo se.

Iz ovoga se jasno može zaključiti da je od početka devedestih godina na sve moguće načine od same politike, medija i samog revizionističkog školskog obrazovanja učinjeno sve da se Hrvatska srami antifašizma pa i svega ostalog uz što se antifašiszam može poistovjetiti. Bivša Jugoslavija je stvorena na temeljima antifašizma, i na to smo bili izrazito ponosni. Socijalna jednakost,besplatno zdravstvo, školstvo, pravo na stan, odlučivanje na random mjestu. Da to nam je naša borba dala.

Paradoksalno je to da se fašizam vratio u najgorem mogućem obliku. Nisu tu u pitanju samo ideološke suprotnosti već izvratnje i prepravljanje povijesti koje su nepovratno uništile temelje antifašizma koji su postavljeni u II.svj. ratu.

“Brothers in Arms” nisu samo dečki – gardisti iz banijskih praskozorja pokojnog htv snimatelja Gordana Lederera, to su i naši partizani kojima nisu bila bitna krvna zrnca, imena i prezimena, vjera, to su bili dečki, i djevojke koji nisu odavali tajne okupatoru ako su bili uhvaćeni. To su bili ljudi prije svega koje su zagrljene streljali. Tim ljudima je nije bio najveći grijeh što su se pridružili oružanom otporu, već što nisu surađivali s okupatorom, što nisu cinkali Srbe, Židove, Rome, političke aktiviste I ilegalce komunističke partije, to im je bio grijeh koji su plaćali smrću.

I na kraju svima može biti jasno da hrvatski partizani i nisu nužno samo Hrvati po nacionalnosti, jer ako je borba s plemenitim ciljem to nije bitno.

Nekim novim “hosovim antifašistima” itekako je bilo bitno kome će uzurpirati stan. Pomno su to birali jer to su najčešće bili “nehrvati” uglavnom djeca onih partizana koji su četrdesetih godina xx.stoljeća oslobađali Split upravo od ovakvih koji se kunu u boga, domoljublje i koji su za “tuđi dom spremni”.

Hrvati se srame antifažizma?