Do izvedbe drame “Hrvatski Faust” Slobodana Šnajdera u riječkom HNK Ivana pl. Zajca nije došlo zbog nesuglasica između dramatičara i intendanta Olivera Frljića. Riječka publika umjesto Frljićeva viđenja Šnajderova komada vidjela je predstavu “Hrvatsko glumište” u režiji također Olivera Frljića,  dok dramaturški potpis daje glavni dramaturg kazališta i ravnatelj Opere Marin Blažević. U predstavi se ipak našlo mjesta i za Šnajdera i za mnoge druge (na gaćama).

Priredila: Snježana Banović

Ovo je Šnajder pisao za Večernji, no, ostala je u tisku i na portalu – tek rečenica. Stoga, prenosim integralnu verziju: “Koliko iz konfuznih izvješća mogu razabrati, bila je ta premijera nešto kao Thompsonov koncert, doduše s nešto manje publike, ali podjednako ushićene. Treba odmah, zlu ne trebalo, dodati: s obrnutim predznakom. Ali čak ni to nije izvjesno, budući da je dio publike predstavu ispratio, usred ovacija, fašističkim pozdravom. Također, vidim da je moja fotografija dospjela na neku od stražnjica poštovanih kolega. Ne znam radi li se o muškoj ili ženskoj stražnjici. Usuđujem se primijetiti da je moja seksualna orijentacija većinska, iako sam u svemu drugome pripadnik manjina po raznim osnovama.
Po fotosima predstave zaključujem da se radi o replici na Brezovčevu režiju mojega komada “Peto evanđelje” u ZKM-u te na Ciullijevu režiju “Hrvatskog Fausta” u Theater a.d.Ruhr. Tko ne vjeruje, neka provjeri na you-tube. Nažalost, bez kazališne imaginacije ove dvojice. Otud se predstava doima kao inačica kineske opere iz doba kulturne revolucije – tojest, zakašnjeli agit-prop.
Šteta je što su Frljićevi argumenti tako doslovno – ispod pupka. Možda bi od polemika bilo i neke koristi. A začudno je što potpuno zaboravlja da je intendantsku fotelju zadobio i time što je mahao mojim komadom na svojim zastavama u koje sada oblači stražnjice glumaca. On je, naime, uspio u onome u čemu ja, krajem istih tih devedesetih, nisam: naime, postati intendant u Rijeci. Od osobe na čijem je naslovu intendant osovio četiri godine mandata, u ciglih dva mjeseca prošao sam transformaciju kakve nema ni u Ovidijevim “Metamorfozama”: nešto kao pad Lucifera na dno Pakla. Sada sam naprosto “drug s desnim skretanjem” pa bi me Frljić, da smo u godini 1939, predao partijskom krvniku…Makavejev me je nedavno u Parizu uvjeravao da je takav čovjek postojao. No što će meni takav krvnik kad imam Frljića?”