Piše: Božica Jelušić

Potpuno očarana MOTOVUNOM. Izronio je iz magle kao čarobni otok, neka upravo pronađena Atlantida. S onim prelijepim, tvrdnim Kaštelom, kamenim pločnikom u čijim pukotinama trava piše žive hijeroglife, s lancunima na konopcu, čuvarkućama, begonijama i kaktusima po balkonima, prezrelim kaki-jabukama i zelenom salatom i raštikom u vrtovima… S mačkama koje poslije kiše obilaze stara, mokraćom obillježena mjesta i kuteve; dućanima gdje se prodaje maslinovo ulje, naranče, tartufi, biska i med, ali nema jutarnjih novina…Svaki kutak je nova vizura, svaka vrata i odškrinut prozor puštaju zamamne mirise na ulicu. Nazubljeni je toranj poput gnijezda gdje zmajevi odlažu jaja, a u starom bunaru sa željeznim poklopcem pliva žuta dječja lopta i staniol od čokolade. Zastave na gradskoj vijećnici tako su teške od vlage, da ih vjetar uopće ne može pokrenuti ni zanjihati.

Ne čujem ptice, samo žuto kestenovo lišće ponavlja neki šuštavi napjev, star nekoliko stoljeća. Iz natkrovljenih dimnjaka izlaze rijetki perčini dima. Saznajem da je na glavnom gradskom trgu stanovao pravi renesansni čovjek po imenu Andrea ( danas mu je imendan) koji se razumio u desetak zanata i vještina. Saznajem da mom tijelu malvazija godi više od terana, a fuži da su i dalje božanstveni, kao i divlje šparoge i sir s tartufima.Pijem kavu, sama na prokisloj terasi. Žmirim, pa naglo otvorim oči i zagledam se u onu bijelu gazu od magle, koja se para po rubovima, otkrivajući staze, šumarke, kuće koje se penju po kosini brda. Nije slučajno da me pri prvom susretu, izdaleka, Motovun podsjetio na polegla gmaza, sa glavom na mjestu kaštela. I jedan istraživač neobičnih fenomena s Novog Zelanda došao je do zaključka da su na negdašnjem brdu-vulkanu ostali zmajski energetski zapisi. Vjerujem da su se s litice otpuštali u zrak na onim smaragdnim krilima, sretni i slobodni…

Uske ulice i njihovi mirisi: vlaga je gospodarica, no marnošću i ljubavlju domaćih mnogo se toga održalo.. A kakav je duh stanovnika, svjedoči anegdota o staroj gospođi, koju su ovdje i filmađije ovjekovječili, a koja se u poznoj dobi priključila na jedan party s mlađarijom, pa onda do jutra nastavila s njima plesati na ulici. Ujutro, njen 60-godišnji sin žali se u kavani na “nesnosnu buku i loše ponašanje od prošle noći”, da bi pola sata kasnije došla majka po svoju marendu i rekla “kako je bilo divno, kuća nam je postala tisna, pa smo nastavili plesati vanka do zore…” .Svaka kuća ima ovdje neku svoju povijest, samo uho i duh trebaju biti otvoreni i protočni.Voljela bih u šumu, osjetiti vonj truhline i gljiva, zašuškati noge u perzijaner od otpaloga lišća, priljubiti liuce uz hrapavu koru, šapnuti hrastu mantru vječnosti, na sekundu postati starim druidom. Galerije su zanimljive, no spontane instalacije u dvorištima plijene moju ukupnu pozornost i kradu oko živopisnom skalom jesenjih boja. Ne znam očitati vrijeme na sunčanom satu, no svakako je neko koje meni odgovara, blažena negdašnjica.

Divna li drveća, od palme do cedra i kestena i čudesne li trske, u koju sviraju drevni bogovi, kad grad utone u san! Prozori, vrata, kvake, zakovice i okovi, kameni lavovi namršteni i nasmijani, glagoljaška pismena, žute listine zatvorene u vitrinama- znam da me zovete da se vratim i s najvećom pomnjom i poštovanjem pročitam sve što u vama stoji! Motovunske uske staze vode me u susret s prijateljicom pjesnikinjom, te u dom najtoplije i najsrdačnije obitelji ovoga grada, plemenitim Kotigama, koji znaju da se darovi umnožavaju samo kada se dijele, baš kao i riječi posađene u vrijeme, čije zrele plodove danas beremo. Riječi naklonosti i prijateljstva, osnažene novim susretom. I kao što rekoh već jednom, prolazeći ovim i drugim putevima u Istri, nema takova kraja, čak ni u usporedbi: Istra je iskra, Istra je bistra, Istra je magistra.

Vratit ćemo se prvom prigodom, duša hoće odmora i ljepote, kad je gladna, usamljena i prignuta, a znade da je stvorena za zmajevanje, širenje, let u sve kuteve podnebesja….

(30. studenoga 2014., Flora Green)