Po zahtjevima vremena, danas bi Liszt operirao nos, Sartre išao na laserski očni zahvat, a Kafka bi potajice smanjio uši i očupao obrve, po mjeri “metro” prihvatljivosti. O ženama uopće neću, jer je njihov “jaram dopadljivosti”pretežak čak i za opisivanje, kamoli nošenje.Međutim, na trenutke mi se čini da sam otkrila recept PRIRODNOG POMLAĐIVANJA, koji ne može omanuti. Bilo koja ljubav, zanos, veliki pothvat u izgledu, izgaranje za viši cilj, prosijavaju kroz našu auru, daju sjaj očima, žustrinu pokretima, osmjehnutost koja sprječava širenje bora, rumenilo puti, elektricitet i sjaj kosi.

Sve izgleda kao kaput koji su prekrojile vješte ruke, dodajući novu podstavu, ukrasnu dugmad, paspul, kožnu vrpčicu i druge detalje, privlačne oku. Naše regenirarano tijelo tako postaje nosivo i za dolazeće sezone. Pod navalom adrenalina, kujemo planove, otvaramo mogućnosti, snujemo i kombiniramo nemoguće. Evo: Pegazu zlatna potkovica,a nama kućica i brajda u Istri, komadić vrta kao prostrta ponjava, grm ruža u sjeni, voda za umivanje, riba za objed i sunce na prozorčiću za vazda vedar duh. Naravno, vizija sreće obično traje kao i prekrojeni kaput, do prvih moljaca i istanjenih laktova i otparanih poruba, ali zaista vrijedi, jer zaustavlja vrijeme u ozračju našega blaženstva.

Stoga je potpuno nebitno povinuti se kriterijima “izvana”, kao i okrutnoj javnoj procjeni vlastite “ljepote”. Naći krojača i s povjerenjem mu prepustiti svoj stari kaput, to je ono što vrijedi,oko čega se ultimativno i što prije svi moramo potruditi…

(1. veljače 2015., Flora Green)