Znate, ja sam iz te generacije koja je još učila bon – ton, svaka kućna biblioteka je tu knjiga imala. I gdje nas, gdje mene, u sedam i po ujutro, po mrzloj buri, odmah nakon mog razmišljanja utopljenog u vilijamovku, gdje mene da svrstaju u kurajbere, a i zbog čega?

Samo prolazimo, tihi, mirni i nenametljivi.

Uradili smo jedinu moguću stvar: pobjegli smo. Veli Marko poslije meni, ti i nisi trebao bježati, ti si jutarnji tip, ujutro zreo za revoluciju, pun si force, trebao si se isprsiti pa dreknuti: Ja kurajber? Dođi da ti pokažim šta je kurajber!

Međutim, ja sam ujutro pod djelovanjem noći, a noću ne spavam, pijem pelinkovac, kavu i čućam diazepam, i meni se, zapravo, ne može ni dignuti, sve negdje do jedanaest kad ubijem oko, a tad ne može isto jer mi se spava, pa tek eventualno oko tri popodne. Ali šta ako je to “kurajberi” bila fizička provokacija, a ne seksualna? Te cure danas, istetovirane, obrijane, nabrijane, izbrijane, bez obrva, one znaju i ovo i ono, tekvando, karate, možda imaju nož, onaj skakavac, bogihjebolude u glavu emtivijevsku.
Da me krkne najranije ujutro i baci u more?

Šta mi to treba u životu? Zato smo pobjegli. Mislim, kako da to pojasnim…

Nema smisla uopće ni misliti, eto.