Piše: Josip Luković

21. Listopada, Dnevnik gdina G.:
Rano ujutro, negdje oko 8, možda pola devet, dok sam još ispijao prve gutljaje kave i odbijao kolutiće dima iz svojih usta prema poluotvorenom prozoru moje uredske kancelarije na trećem katu ulične zgrade, nagla zvonjava telefona, poput strijele se prolomila kroz moje jutarnje ljenčarenje i svojom upornošću me prizivala na taj mali ali trenutno gotovo nemogući pokret podizanja slušalice, samo da barem na trenutak obustavim taj užasan limeni zvuk. Laganim pokretom prislonio sam slušalicu na uho i namrštena lica, nakon otprilike minute demonstrativne šutnje, teško izgovorio: ”Halo?”. Na drugom kraju telefona progovorio je uplakan ženski glas popraćen nervoznim udisajima kako mi pokušava nešto reći, no i dalje, poputno nerazumljivo. U prvi mah, pomislio sam kako je to jedna od čestih šala koja je kod omladine, u zadnje vrijeme, poprimila izrazitu popularnost. Ukratko sam odbrusio nešto, spustio slušalicu i vratio se svojoj dnevnoj rutini. Taman kada sam već počeo zaboravljati na taj neobičan događaj, zvono je ponovno prodrlo mojim uredom poput groma i telefon me ponovno opominjao da imam poziv. Podigao sam ponovno slušalicu i sada je glas bio mirniji, ali su riječi bile prožete nekom neobnjašnjivom jezom, boli. Glas sa druge strane telefonskog aparata polutihim intenzitetom i rezigniranim tonom molio me za pomoć. ”Dovraga, ovi klinci zaista nemaju ukusa više sa tim svojim šalama”- pomislih i kada sam taman već nakupio dovoljno argumenata i volje da krenem očitati im bukvicu, začujem tupi udarac i bijesan urlik pomiješan sa tihim jecajima. ”Šta je sada ovo ?”. Prekrio sam mikrofon dlanom i nastavio osluškivati zvukove koji su svakom sekundom poprimali užasnije značenje. Počeo me obuzimati strah. Htio sam nešto napraviti ali pri svakoj takvoj pomisli javljala bi se i ona druga, tako tipična za ljude, koja bi glasila otprilike: ”A šta me se to tiče ? Šta ja tu uopće i mogu ?”. Tako u nedvoumici proveo sam za telefonom još 15-ak minuta nakon čega me iz tih jezivih misli i lagane ugode zbog spoznaje da sam na sigurnoj udaljenosti i sigurnosti svoga doma, daleko od takvih zvukova, trgnuli su me nagli muški urlici, par tupih udaraca i jedan snažan metalni zvuk nakon čega su se čuli još jedino teški koraci i nakon toga zagrobna tišina. Ostao sam za telefonom još nekoliko minuta nakon kojih sam poklopio slušalicu, par puta duboko udahnuo, ispio naiskap čašicu rakije, zapalio cigaretu i pokušao što prije zaboraviti neugodne događaje kojima sam sasvim slučajno svjedočio.

…….

14. Ožujak, Iskaz gospođe S.
Negdje iza 15 sati nakon što sam se vratila iz kupovine, upalila radio i počela kuhati ručak za svoje unuke koji me posjećuju svaku nedjelju. Dan je bio oblačan, prohladan, baš jedan od onih kada ti se apsolutno ništa neda. Na radiju su svirali veseli taktovi na Narodnom radiju, kuhinjom se širio miris kuhanog mesa u juhi, pure, mlinaca i domaće orahnjače koju moji unuci naprosto obožavaju. Krenula sam prema šalteru kako bih uključila stroj za mljevenje oraha kada sam u stanu iznad sebe čula nagli, tupi udarac kako prolazi kroz pod i odzvanja mojim plafonom. ”Kog vraga pak danas delaju ? Pa kaj ni u nedjelju nemreju biti mirni?” tiho sam izgovorila i nastavila sa kuhanjem. Nakon toga uslijedila je vika. Lupanje se povećalo i jednostavno, odlučila sam pozvati policiju. Nakon nekih pola sata čula sam zvono na njihovim ulaznim vratima i odmah sam znala da je stigla policija. ”Nikada nisam bila preosjetljiva baba koja ne razumije djecu, ali, Bože dragi, ovoga puta to je zaista prevršilo svu mjeru. Ne znam što ta djeca gore rade, mislim da su oboje ne zaposleni, u braku tek od kraja prošle godine, ali to kaj oni rade, sam Bog bi znal ! Ja se bojim da on nju ne tuče, jer ne znam kak bi drugačije objasnili tu buku.”

….

3. Prosinca, Iz razgovora sa sestrom:
”Što je najtužnije, ja sam to sve znala, ali šta sam mogla oko toga ? Molila sam ju da se obrati nekome za pomoć, da ode od njega, da ode samnom u Austriju. Ali ona je uvijek nalazila opravdanja za sve to, i naravno, stalno je ponavljala da ga voli. Ja nisam više mogla slušati te njene jadikovke, trpiti njenu slabost, njenu glupost i dala sam joj ultimatum: ili nek’ se makne od njega i prijavi ga za zlostavljanje ili nek’ me prestane gnjaviti i tuliti mi na telefon i potom ne činiti ništa.”

….

24. Srpnja,Iz osobnog dnevnika:
Ne mogu više ovako. Totalno se promjenio, sve je agresivniji i sukobi su gotovo svakodnevni. Ne želim zamarati obitelj s time niti prijatelje, ne želim niti da znaju za to. Susjeda je već par puta zvala policiju i izgleda da već sumnjaju. Odvratno mi je sve to. Želim se samo maknuti. Ali, kamo ? Svijet nije bajka, to već odavno svi znamo, ali, ono što očito ne znamo jest to da vrlo često može postati pakao. Par loših odluka i obilježen si, upropašten za cijeli život. Mislim da ću uskoro pobijeći.

…

24. Listopada, Iz novina:
Jučer oko 13.30 minuta policija je u stanu br. 5 u … ulici pronašla dekapitirano tijelo mlade djevojke na podu između gomile razbijenih staklenih boca, odjeće, papira i ostalog. Policija je prvo sumnjala na provalu zbog nereda koji su zatekli no daljnjim uvidom u mjesto zločina mogućnost provale je odbaćena. Žrtva je prije ubojstva brutalno pretučena, mučena a autopsijom je utvrđeno da je bila i dugoročno zlostavljana. Istražitelji su kasnijom istragom ustanovili da je žrtva netom prije napada pokušala, unatoč teškim tijelesnim ozljedama doći do telefonskog aparata i nazvati policiju no zbog težine ozljeda glave i potresa mozga, zabunom je nazvala pogrešan broj.