Piše: Denis Kuljš

Na Trgu Republike – tada se još tako zvao taj musav, zapušten trg, kako se i pristoji glavnom trgu jedne istočnoeropske metropole – u podne, na tramvajskoj stanici, pojavio bi se bradat div odjeven u Supermana, pa stao izvikivati senzacionalne slogane iz novina s crno-bijelom fotografijom nekog rockera ili anđeoski lijepe cure na naslovnici.

Slogani i nisu bili senzacionalni – u to doba stisnutih anusa bilo kakvo deranje na glavnom gradskom trgu djelovalo je subverzivno. Penzioneri su izmjenjivali začuđene poglede, sindikalni funkcioneri smrknuto stiskali svoje aktn-tašne, dok su prolazile babe s cekerima nepomućene u svojoj vječnoj brizi za goli opstanak čovječanstva. No, nad svim tim glavama u socijalističkom spleenu musavog trga visilo je pitanje: Što poslije Tita?

Drug Tito upravo je napunio 87 godina. Nomenklatura je širila priče o njegovoj neviđenoj vitalnosti, no zapravo je bio već prilično gaga. Ubijali su ga protokolarnim obavezama, da pod zadnje ne pokuša još kakvu čistku te napravi comeback poput Maoa. Drugaricu Jovanku, koja se zbog toga posvadila s generalima, uspješno su odstranili dvorskom spletkom. Nisu trebali vođu, nego simbol pod kojim će dovršiti osamostaljivanje političke i ekonomske moći. Otvarali su firme i račune u inozemstvu te preuzimali kontrolu nad službama državne sigurnosti… To se kamufliralo popuštanjem političke represije, liberalizacijom dru-štva. Prolazile su sve neopasne inicijative, poput kolportaže neobičnog zagrebačkog omladinskog glasila s prvim člancima u slavu punka…

Etablirani rock kritičari poput Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka bili su ogorčeni što se gura nepostojeći punk umjesto komercijalnog popaPolet je izdavao Centar za društvenu djelatnost omla-dine, sa sjedištem u zgradi na Gornjem gradu, u Opatičkoj 10, gdje je uredovala banska vlada, pa smo u Zlatnoj dvo-rani ponekad održavali sastanke uredništva. Inače, redakcija je bila smještena u povećem stanu preko puta hotela InterContinental. U kuhinji su sjedili grafičari, u djevojačkoj sobi lektorica, a u kupaonici bez instalacija s keramičkim pločicama na zidu, smjestio se grafički urednik, Goran Trbuljak. Njegov stalni gost – Tom Gotovac, preuzeo je na sebe dužnost da Trbuljakove ideje usmeno objasni ostatku čovječanstva. I obratno.

Tom, naš kolporter Superman, s bradurinom i kosuračom, izgledao je prilično zastrašujuće za curice, muze i heroine Poleta, kao šumski trol Bedanec za Kekecovu Mojcu. Redakcija se, inače, sastojala od razularene balavurdije, učenika četvrtog razreda gimnazije. “Tvrda jezgra” bili su Vladko Fras i Sven Semenčić, instant stručnjaci za rock, a filmski kritičar Vladimir Cvitan bio je intelektualno krilo. Prirodno elegantan, bel esprit kao fjumanski Visconti, najtalentiraniji novinar naše generacije, poslije je postao urednik BBC-a u Londonu i ondje umro od AIDS-a. Ulični agitatori, Pipo i Mance, iz zasjede u Zvečki, kafiću u Masarykovoj ulici, vrebali su naivne djevojke, koje su se htjele slikati za naslovnicu, družiti s muzičarima te pohađati kućne tulume prije nego što je to za njih bilo dobro.

Među tim bradatim klincima motao se i Davor Slamnig, koji bi postao hrvatski J. D. Salinger da se mogao osloboditi ironične poze multitalentiranog enfant terriblea. Fatalna pojava – pripisuju mu da je zbog njega Mira Furlan demolirala stan plinom – izumit će kasnije televizijski lik Milana Blentona, pa je njegova duhovitost uzrokovala pojavu epohalno neduhovitog Davora Gopca.

No, to je metafora cijelog Poletova projekta: novine koje su revolucionirale glazbenu scenu i promovirale punk pretvorile su se u platformu za zagrebački pop. Novi val u pjevnom ritmu, na kojem je odsurfao genijalni Đoni B. Štulić. Nepatvoreni rocker, antisluhist u astralnom doticaju s duhom vremena, Đoni je dolazio na ista mjesta, družio se s istim ljudima, ali je bio u drugom filmu – obožavali su ga učenici u privredi i trgovačke pomoćnice od Vardara pa do Triglava, a bio je neshvaćen u vlastitoj okolini, od Zvečke pa do Blata, na tih sto metara asfalta “duhanskog puta”, koji je te sekunde bio važniji od života… Bez obzira na potonji nacionalni ili internacionalni uspjeh, Đoni Štulić, Mirko Ilić i Mira Furlan nikad se nisu oporavili od toga što su bili neprihvaćeni u Zvečki. Ali, to je Zagreb, ekskluzivno inkluzivan, odbojan prema genijalnosti egocentričnih zvijezda…

Kako je nastao Polet koji se kolpotirao na ulicama hrvatskih grdova?

Koncem 70-ih Polet je počeo izlaziti kao omladinski list koji malo piše o radnim akcijama, malo o komunizmu, malo o Bijelom dugmetu, a donosi i priče i stripove, primarni interes prvog glavnog urednika, Pere Kvesića, koji je okupio Novi kvadrat. Kad je Pero rotiran, zamijenio ga je Nino Pavić.

Bio je to čudan svat. Vrlo rano počela mu je rasti brada – još u Matematičkoj gimnaziji šišao ju je poput jezuita. U 25. volio je nositi trodijelna prugasta odijela i kravate. No, nije bio nikakva omladinska rukovodeća geačina – otac mu je bio predratni advokat grofova Thurn und Taxis, a djed grkokatolički biskup. Kad je dobio Polet, mi smo mu se prišljamčili. Nenad Polimac i ja bili smo omladinski kadar s radnih akcija – udarnici, ali s intelektualnim interesima, zaokupljali su nas filmovi – revolucionarni Nouvelle Vague. Od politike – politique des auteurs, autorska teorija… Zatim popularni žanrovi, masovni mediji, ono što je bilo u zraku. Religiozno se čitao Village Voice i Playboy, gdje su objavljivali najvažniji autori američkog “novog žurnalizma”… U Kinoteci upoznali smo Gorana Trbuljaka, konceptualnog umjetnika koji se nedavno vratio iz Pariza – nakon likovne i filmske akademije bio je na specijalki u Beaux-Artsu. Uvalio nam je bombu pokazavši nam “Andy Warhol’s Interview”, pa smo poput haenesovaca u zagorsko-krapinskoj županiji povikali – To je to!

Ključno za prezentacijsku strategiju “Interviewa” bile su fotografije s perforacijom koja demonstrira da je to pun autorski kadar, te intervjui koji se, sukladno tome, tiskaju bez redakture. U ono doba, fotke u novinama masakrirale su se čak gore nego danas, a intervju praktično nije postojao kao novinska vrsta…

Tretman fotografije u Poletu privukao je fotografe – bulumentu vraški talentiranih likova koji su pomalo preuzimali poletovski tematski kanon – curice, rock koncerti, ulični prizori – kontaminiran njihovim senzibilitetom ironije i socijalne kritike. Najluđe od svega bila je ideja da se u taj strogi artistički slog upakira promocija punka, koji se tek pojavio u Engleskoj i Sloveniji… I k tome – da se sve to skupa učini komercijalnim!

Što je najsmješnije, stvar je u velikoj mjeri uspjela – list je na momente dostizao nakladu od trideset tisuća prodanih primjeraka. Rock, punk, filmski žanrovi, curice na ulicama, seks i zafrkancije u kontakt-rubrici fenomenalnog luđaka Predraga Figenwalda (nestao je negdje u inozemstvu); list je poprimio obrise autentičnog generacijskog medija. Vrhunac uspjeha bio je kad je o Poletu izašla mala reportaža u New Musical Expressu.

Tko su bili poletovci

Davor Slamnig, Nino Pavić, Goran Trbuljak, Slađana Brzak, Denis Kuljiš, Ratko Bošković, Vladimir Cvitan, Rene Bakalović, Srećko Jurdana, Maja Zrnić, Mr. Cigo,  Jasenka Đurić, Branko Manojlović, Dražen Kalenić, Čedomir Lakmus, Andrija Zelmanović,  Predrag Figenwald (nevidljivi), Siniša Knaflec Odrađivalo se malo i dežurne omladinsko-partijske teme, za Prvi maj nadrobio bi nešto pouzdani Inoslav Bešker počinjući gotovo šaljivo pitanjem: “Što je Hekuba nama, što smo mi Hekubi?” Kad se održavao omladinski kongres, Polet je tiskao naslovnicu sa Zoranom Baltić – staroga Baltića kći – kako objesno pleše ispred Lisinca, gdje se održavao stranački sabor mladeži SKH.

Pretvaranje jednog poštenog socijalističkog glasila u organ pokreta “sex, drugs and rock’n’roll” nije moglo proći bez otpora. Prvo kod izdavača, jer su malo stariji mladići izgubili unosnu tezgu, pa upozoravali da se novine prave voluntaristički, u nekom tuđem duhu… Prestali smo objavljivati vanjskopolitičke reportaže Hide Biščevića, koji se u Teheranu divio avangardi nesvrstanog svijeta, studentima koji su zarobili američke diplomate. Etablirani rock kritičari poput Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka bili su ogorčeni što se gura nepostojeći punk umjesto zagrebačkog komercijalnog popa, recimo Parnog valjka. Na spomen Đonija, korifeji koji su pripremali knjigu o Bijelom dugmetu dobivali su mlade – smatrali su ga prostakom i antitalentom. Mirko Ilić i Igor Kordej bješnjeli su što smo izbacili njihove duboke stripove i zamijenili ih Francuzom Reiserom, no njegov “Život na čistom zraku” odmah je postao amblematski satirički kontrapunkt lista – apsurdistički vicevi postmodernog humorizma govorili su više od teksta, više od fotografija…

Okruženi neprijateljima u redakcijskom “zajedničkom stanu”, morali smo čak i prijelom lista obaviti potajno, za kavanskim stolom u InterContinentalovu baru Diana. No, naš projekt nije potrajao više od šest mjeseci. Počela je, naime, politička represija – umro je drug Tito i kolektivno rukovodstvo zbilo je redove, pa dalo pohapsiti viđenije disidente… U Vjesniku su pokazali budnost s aferom “Okupacija u 26 slika”.

Polimac je film u Poletu prikazao kao slabašno djelce Lordana Zafranovića, splitskog blefera koji je trebao postati novi državni režiser, a u Vjesniku su tu kritiku proglasili ispadom buržoaskog nacionalizma – kao, Polet je protiv osude ustaških zločinaca, prikazanih kako u autobusu kolju svoje žrtve. Ta je scena zbilja isforsirana – Lordan je plagirao Pasolinija s izmišljotinom koja je trebala izbalansirati autentičnu priču o strijeljanju na otočiću Daksa gdje je Marin Jurjević Baja dao poslije rata pobiti viđenije građane Dubrovnika.

Tu aferu nije se dalo preživjeti, usprkos zaštiti koju nam je obećao Ivica Račan, okupivši uredništvo kod sebe doma. Na spomenutom kongresu u Lisincu izabrano je novo rukovodstvo – sve ozbiljni igrači, koji će poslije napraviti karijere u domaćem i međunarodnom biznisu. Oni su po kratkom postupku zaključili da “koncepciju lista treba doraditi”, gotovo svi smo dobili nogu i nježno kadrovski prizemljeni na niže redakcijske funkcije u novinskoj kući Vjesnik.

Ostao je kao glavni urednik naš Ratko Bošković, ali je ubrzo izgorio u aferi “demonstracije hašomana protiv šminkera” ispred kluba Big Ben; okupljanje protiv vratarske okrutnosti u centru grada za Državnu sigurnost bili su neredi, oni nisu imali razumijevanja za humor, nekmoli za satiru. Ratka je zamijenio Zoran Franičević, šarmantan demagog, splitska linčina (jako ga je voljela Milka Planinc, ali i mnoge curice). Frane je od Poleta napravio kompromisni miks, s dosta zaklinjanja u režimske vrijednosti tipa “Računajte na nas”, ali uz subverzivne žurnalističke elemente, da se održi kontinuitet s kultur-prevratničkim Poletom. Bio je talentiran, ali uklet, umro je nedavno na Visu u ranim 50-im godinama. Polet je još dugo potrajao, išao je i gore i dolje, postavši na posljetku sramotni šuvarovski antigrađanski tabloid, ali dotle je već izvršio golem utjecaj na novinstvo, s kojim se može usporediti samo impact Vusa, Starta i Globusa.

Sve je počelo prije 30 godina, s nekoliko žicara iz Dubrave koje smo nagovorili da glume pankere, s nekoliko curica i malo marihuane. Ali, molimo čitaoce da ne pokušavaju slične opasne trikove, koje sa sigurnošću izvode jedino iskusni profesionalci…

I TUŽNA VIJEST: Umro je Vlada Divljan, Paul McCartney beogradskih ”Idola”. Njihova postpunk glazba bila mi je puno važnija od ”Buldožera” i ”Pankrta”, a ovo zagrebačko muziciranje mi nije bilo bogzna kaj…