Piše: Mihela Hadrian

Ja sam žena i majka svaki dan, dugi niz godina. Na svojoj sam koži kao i velika većina mojih sestara osjetila što znači biti žena i koliko težak može biti križ koji kroz život nosimo.

Od kada pamtim proslava tog simboličkog „praznika“ i crvenih karanfila pripadala je –muškarcima! Slavili su Dan žena u poduzećima, opijali se i dolazili svojoj ženi već dobrano pod gasom, neki sa buketom, neki s već uvenulim karanfilom uzetim u firmi, a samo rijetki su taj dan posvećivali svojim vlastitim ženama, majkama.

Mučno mi je gledati svu tu sumanutu, licemjernu pomutnju oko dana koji ne znači apsolutno ništa u društvu koje istina ima u Ustavu deklarativno i stavku o ravnopravnosti spolova, ali u praksi je to potpuno drugačije, jednostavno se ne provodi.

Još uvijek nismo ispunili zakonom propisanu kvotu o 40% žena na vodećim političkim funkcijama, u poduzećima, na odgovornim mjestima. Još smo uvijek za isti posao manje plaćene od muškaraca, još uvijek…..možemo tako u nedogled.

U mnogim se sredinama i danas vjeruje da je žena samo potrošna roba za „po kući“, kuhat, prat, čistit, rađat djecu i slušati muškarca! Sličnu mi je poruku nedavno poslao jedan veliki Rvat, valjda uvrijeđen što se ja kao žena služim i mozgom a ne samo međunožjem!

Emancipacija je za mene oduvijek bila, i u težim vremenima preduvjet da dišem i uopće postojim. A bila bi to i da nije osmog Marta i da to nije zakonom uređeno. Zato što sam oduvijek shvaćala da je položaj žene u patrijarhalnom , primitivnom mozgovnom sklopu nešto za što se moram boriti iako mi je to rođenjem kao ljudskom biću dano, samo to svoje ljudsko pravo moram znati prisvojiti. To je borba bez kraja i konca. Svakodnevna,doživotna.

A kad žena počne uzimati ono što joj kao ljudskom biću pripada, počinje njena kalvarija.

Mlade žene se teže zapošljavaju zbog eventualnog majčistva, ili čestih bolovanja, vrlo često ih se seksualno uznemirava, dok starije, one preko četrdeset ( što je to starost uopće?) diskriminiraju po godinama i to vrlo ružno. Pogledajte samo oglase za posao; mnogi od njih postavljaju dobnu granicu za žene- do 30, ili 35 godina a nerijetko traže uz CV i fotografiju u prilogu! Pametnom je ovo dovoljno! Nitko od institucija ne reagira na takvu diskriminaciju po spolu i životnoj dobi.

Ako netko dobiva otkaz, u pravilu su prve na udaru žene. Ako moj kolega nakon višemjesečnog rada bez plaće počne „njurgati“ on je i dobiva pa nakon toga odlazi sam , ja kad ućinim isto dobivam momentalni otkaz a plaću nikada!

Nikako se ne mogu izboriti za odgovornu funkciju jer je tamo postavljen –muškarac, koji je potpuno nesposoban i bez elementarnog znanja iz struke, ali on ima muda koja koristi uglavnom za udaranje ispod pojasa, ja samo znam posao ali to ništa ne znači! Moj muški kolega koji kao niti ja nije više u cvijetu mladosti radi bez problema, nitko ne postavlja pitanje njegovih godina, dok su moje godine svima trn u oku! Najstrašnija je spoznaja da se takvoj suludoj diskriminaciji priključuju i žene, mlađe, koje valjda misle da će njih godine zaobići. Ne gledaju unaprijed, a bogami niti sadašnji trenutak, jer da vide, shvatile bi da mladost nije neki poseban dar, a sve druge talente itekako trebaju razvijati, postepeno, samo velikim radom.

Kako bismo danas mogli čestitati osmi Mart radnicama „Kamenskog“? Ili svim drugim predanim radnicama koje su ostale bez kruha jer su im radna mjesta profućkali tajkuni i menađeri, stečajni upravitelji – muškarci! Kako možemo čestitati vojsci nezaposlenih žena na burzi? Onima koje ustaju u svitanje da obrade svoja polja, vrtove i onako umorne i neispavane drme na tržnicama po nesnosnim vrućinama ili pak hladnoći? I one su žene i majke.

Divimo se samo onima koje po cijele dane provode u salonima ljepote, kojima je „posao“ ispijanje kavice na špici, kupovanje skupih krpica, posjete inventima i svim događanjima koje poprate mediji. O tome kako su one provele Dan žena vjerojatno ćemo slušati i čitati još danima, dakle o onim mustrama ženskoga roda čiji je život svaki dan praznik.

Slavit će se ulazak u Hram kulture spodobe koja golom guzicom i tuđim perom mlati lovu vrijeđajući i profanirajući sve žene pod parolom emancipacije, valjda žene i majke??? Teško mi je i povjerovati da se i intelektualke priklanjaju takvom „proboju“ nježnijeg spola u muški, okrutni svijet. Mislim, kakve veze ima gola guzica s emancipacijom?

Hoćemo li danas čestitati i ženama žrtvama obiteljskog nasilja? Ili onima koje se odluče na prekid trudnoće a bivaju šikanirane, vrijeđane i odbijane u zdravstvenim ustanovama? Hoćemo li čestitati i onim ženama koje više vole ženske zagljaje od muških?

Večina zasigurno neće!

Zato lijepo molim, kad nas već udarate gdje stignete i omalovažavate sve ostale dane ne vrijeđajte nas na današnji dan!