Piše: Božica Jelušić
Ne ponosim se ravnodušnošću prema ljudima, događajima i stvarima iz svoga života i svakodnevnice.
Naprotiv, držim da je ravnodušnost odumiranje osjećaja i da uvijek ukazuje na nešto bolno, slomljeno, odbačeno, što smo ostavili iza sebe.Naime, valja popravljati dokle god je to moguće, valja se boriti za jednom osvojeno, i nadasve, valja biti strpljiv, jer kako veli Heidegger: “U strpljivosti uspijeva veledušje”. Budući da naše doba žestoko oponira strpljivosti i potrpljivosti, krajnji je rezultat sve više sitnih duša, pomutnje, nerazboritih poteza i društvene malaksalosti. Umjesto aktivne prisutnosti, načelnosti i sudjelovanja u izgradnji boljega svijeta, ljudi biraju ravnodušnost.A ona je često i praznodušnost u koju utonu nakon početnog “bašmebriga”. Povlače se, rezigniraju, brane se gorkom ironijom ili blaziranim “odmakom”, da ne bi morali djelovati, izlagati se, priznati zabludu ili pogrješku, zamoliti oproštaj. Naravno, to je lakši, kukavičkiji izbor, dok ono što je teže pripada jakima:njihovo je da kažu, riječima istoga filozofa: ” Dolazimo do vremena najveće zdvojnosti i nade, vremena neopisivog”.
Ne vjerujem, međutim, da i najprekaljeniji i najjači duhovi ne padnu kao žrtve virusa ravnodušnosti. Ima dana, kad ono što nas je hranilo, uzdizalo, pomlađivalo, ohrabrivalo i poticalo da nadmašimo sami sebe, prijeđe u zloćudnost, u alat razaranja i razdora. Klatno na skali osjećaja njiše se jednakom silinom: kako smo strastveno gradili i grabili, tako i poričemo. Gomilamo urese na imaginarnu jelku, stvaramo osobu po mjeri svojih potreba, pridodajući i onda, kad joj grane klonu pod teretom. A potom kidamo, čerupamo, gazimo nogama taj ručno izrađen, unikatni nakit, stideći se što smo ga na krivo mjesto povješali. To je čas kada se podvlači crta razdjelnica, razgraničenje između vreline i leda, konačnica, SCHLUSSSTRICH ZIEHEN. Razgraničujemo prostor u kome ćemo se kretati i disati, razmišljati i sanjati, lišeni nekog tereta, možda čak i vlastitih krila, tko bi znao.
Jer ravnodušnost ne daje niti ne provocira odgovore; ona, kao i svako drugo odumiranje, samo druguje i ljubuje s prazninom, uvjeravajući nas da smo dosegli slobodu, jedino ne kaže, onako cioranovski, od čega, od koga i za što?
(28.3. 2015., Flora Green)
radio gornji grad 
