Postoje slikari koji “popravljaju” prirodu, nadgornjavaju je u sjaju i glancu, dodaju ono čega nema, ističu što ne treba, iskrivljavaju dimenziju i zbunjuju percepciju. Htjeli bi prirodu poslati na “popravni”, pokazati joj što može ruka i upornost, a nadasve, htjeli bi da se umjesto prave Učiteljice, stvarateljice mjere, razmjera i sklada, divimo njima, njihovoj mušićavoj i sitničavoj “meštriji”, lišenoj svakoga duha. Jadni su to pokušaji, premda od antičkih vremena na ovamo, imaju svoje poklonike i među kistonošama i među publikom, sklonoj svemu što je hiper, iber i ultra. O duhu umjetnosti, dakako, tu nema govora, sve je sljeparija i fascinacija trajajuća koji trenutak, dok je iz slike i njenih objekata doslovce “isisan” zrak, da bi mogli trajati u tom sterilnom bezračju, iritirajući oko.
Postoje takve stvari i među ljudima, od Egipta i Rima na ovamo: vještine šminkanja, larfanja, preobražavanja, pa u najnovije doba “botoksiranja” i silikoniranja cvatu na sve strane, koristeći ljudsku potrebu da budu DRUGI, da postanu nešto DRUGO od onoga što doista jesu.Jadni ljubavnički želuci novoga doba: kad ih jednom otvore na anatomskom stolu, naći će hrpu neprobavljive kozmetike, uhvaćene za stijenke i krvožile! Umjesto prirodnosti, zdravog izgleda, uredne soanjiranosti i dojma okupanosti od glave do pete, prevladava izvještačenost, vještičji posao: Kirka je ljude pretvarala u krmke, a današnje kozmetičke vještice i plastičari sa skalpelom od trolova i ostarjelih ljepoduha i njihovih družica, pokušavaju stvoriti glamurozna “lica s naslovnica”, zaprepašćujuće odbojna u svojoj izjednačenosti. Svi kao da su ispali iz neke nakaradne futurističke mašine, iz Huxleyeva VRLOG NOVOG SVIJETA, koji zastrašujuće dobiva na aktualnosti u našoj zbilji i okružju.
Poželjet će se ljudi jabuke s rupom od crva, zagorjela kruha, isklijala krumpira na Van Goghovoj slici; poželjet će udvarači lice s madežom i borom, neukroćeni čuperak, oko prirodne boje, malčice nesavršen osmijeh, zdravi ten.Jednoga dana, neminovno, izvještačenost će postati odbojna, i kao i sve laži dosadit će i Bogu i ljudima. Netko će citirati Shakespearea: “O, zašto ti je, dušo, lice blijedo? Zar tako brzo ruže na njem’ venu?”, dok će drugi u panici okretati brojeve svojih doktora i bivših adoranata, ne bi li spasio ostatke jedne ruine. Put od naslovne stranice do suicidalne afere kraći je nego što se misli, kad tkivo više ne sluša a umjetna bojila i sjenila ne prianjaju na uništenu kožu.I naravno, kao i svaka pretjeranost, izvještačenost ne sugerira ljepotu, već prije će biti upravo njenu suprotnost- ružnoću, uz koju ide nelagoda, što smo to uopće uočili, zamjetili i registrirali.
Svjedočimo prevari prirode, pa joj se tiho ispričavamo u ime onih koji poštuju njene darove i ne igraju na tankoj žici groteske, da bi privukli pozornost i doživjeli svojih “pet minuta slave”, ma kakva ona bila i ma od čega se sastojala, dok traje.
(20. travnja 2015., Flora Green)
radio gornji grad 
