Možda je stoga moguće zamisliti davnoga pretka koji pali oboreno deblo i vesla otkinutom granom, iti tesara što će bradvom otesati ŠAJKU, pa naposlijetku i stanovnika nekadašnjeg Bukevlja, koji za dovratak kuće veže čamac, jer bi se Drava, zlu ne trebalo, prekonoć mogla razliti iz korita i dovući do kućnih pragova. Bukevlja, dakako, više nema, no po dravskim mrtvicama, vrbacima, ribičkim skloništima, strmcima i rukavcima još se njiše neuništivi, svevremenski ČON, sav pocrnio od sunca, vjetra i vlage, s tragom oljuštene boje na poprečnim daskama ili iskošenom “kljunu”.

Drava i čon su nerazdvojni par, kao šipka i bubanj, ruka i rukavica, igla i konac, ljubavnici i nevolje. Danju i noću, uz mekani pljusak valova, nepoznat netko nalik Haronu, prevozi svoje i naše dane po rječnim brzacima,. Taj amblematični prizor bilježe pero i kist, moderna fotografija i video, no njegova mističnost ne opada. Čamac i čovjek u njemu uzdignuti su u ravan simbola.Oni bude mnoge romantične, spiritualne ili čak fatalističke asocijacije. I premda prvi sloj gledanja /iščitavanja mahom pripada idiličnom i pitomom životu kao iz pjesme “Vesla ćemo ostaviti, ne trebaju nam, / Mi ćemo se poljubiti, čun će plovit sam…”svatko će se pred slikom čona zaustaviti i zamisliti prije nego pred nekim ljupkim, idiličnim ali trivijalnim prizorom.

Prazni čamci, napušteni čamci, čamci predani zaboravu, baš kao i zapuštena oranica ili vinograd, bude u nama zebnju. Tko ih je ostavio i kome i zbog čega? Dijele li možda sudbinu svojih anonimnih graditelja? Ili ih je dojučerašnji vlasnik zamijenio nečim modernijim,otpornijim, nepoderivim poput plastike? Polako tonu u mulj i drezgu, među riječne lokvanje, natruli šaš i resu.Gube se među uspomenama, idu sve dublje, vidi se još samo kao ravnalom izvučena dijagonala jedne stranične daske u sumporasto zelenom mozaiku… Jesmo li ovdje (tko će znati) trebali nešto dodati, učiniti spasonosni pokret, izreči riječ?

(Iz arhive, Božica Jelušić, 2002.)