Ponovo, dakle, usmjerenost k hladnoj glavi. Dobra je, učena, mnogo je čitala, mnogo se domišljala i dovijala, sijala u moždane brazde krepko i vizionarsko sjeme, čuvala i pohranjivala. Pa, što si radila, glavo, sve ove puste godine, kad nisi bila na straži i na oprezu, već si propuštala u unutrašnje dvorište, onu najtješnju auru, one koji će me razoružati, pokoriti, podrediti i opustošiti? Doista nisi vidjela, glavo zasanjana i neoprezna, da nam donose danajske darove, da su prazni i pohrđali iznutra poput starih lonaca, u kojima se ništa krepko i hranjivo za ljubav neće moći pripraviti i skuhati? Kamo si gledala, čije si riječi slušala, čemu svilenu podstavu i baršun prišivala na neukost i prostotu, na hvalisavost i prtijetvornost? Mogu li se te godine izbrisati, može li se prošlost otapalom natopiti i dezintegrirati, poništiti i poreći? Ili je to samo napor maloumnoga da izađe iz košulje uspomena, čiji ga rukavi priječe u kretanju i guše oko vrata?

Svejedno, zapravo, svejedno. Sada prozireš zvjezdanoga mladića, lunatika Rimbauda: “Slutim da ću postati vrlo zločesti luđak”. Prevedeno s njegove razine žestokih strasti, adrenalina, pogibeljnih zaleta i pothvata, to bi značilo samo jedno: Slutim da ću postati NORMALAN, hladan, objektivan, proračunat, premijesit ću vlastitu biografiju, probrat ću viljuškom samo najbolje komade s tanjura, pamtit ću samo što mi ide u prilog, vlastitu ću istinu proglasiti kanonom, osvetit ću se i posvetiti, trajat ću dalje u izmišljenom liku i stvarnosti, pokazat ću vam što mogu, kad se moje klatno okrene na stranu hladniju od arktičke zore, udaljeniju od Hiperboreje. Imat ću zlata, imat ću željeznu nogu, a neću imati ljubavna pisma, fotografije, prošlost, smiješne pjesme i črčkarije, nikoga tko me poznaje i zna moju istinsku vrijednost i težinu.

Smiješna glavo, hladna glavo, zaista me razočaravaš. Pa ti ne umiješ misliti i uopće mi ne služiš kako treba. Zahvali Bogu što si jedina koju posjedujem, inače bismo se već davno trebale rastati!

(Flora Green, 2015.)