Ima jedna petparačka pjesma, u kojoj inače simpatičan, nikad ostarjeli pjevač, promuklim glasom objavljuje: “Ljubavi moja, sve sam ti dao, između nas je ponor soneta”. Isključivši potpunu besmislenost te sintagme, moram priznati da mi često “sjevne” u umu ideja ponora između mene i svijeta:osjećam to svakodnevno, od banalnosti do krupnih stvari, od razine uvjerenja i stavova, do trivijalne konverzacije na putu do grada i natrag.Ne mogu ne primjetiti da su ljudi neskladno i loše odjeveni, da nemaju stila, da govore preglasno, previše i uglavnom nepovezano; da se glože oko suvišnih stvari i daju značaja efemernome, da radosno pristaju na manipulaciju, skloni su retrogradnim idejama, propovijedaju i popuju, povlađuju kiču, pumpaju se kvazi-domoljubljem, lože se na nekalorijsko gorivo svake vrste.Hvalisavi su, licemjerni, nelojalni, emotivno zakržljali,socijalno neartikulirani.
I naravno, ljudi bježe od tuđe nevolje (čak i njenih naznaka), od siromaštva, od banalnih neprilika u kojima naslućuju mogući dublji odron.Tko je siromašan, neuspješan,nesretan, pritisnut, ojađen i potisnut na marginu- sam si je kriv! Opći konsenzus o tome davno je postignut. Koristoljublje je zakon vremena.Gdje su ljudi poput pjesnika Vološina o kome Cvetajeva reče: “On je davao onako kako drugi uzimaju. Pohlepno. Davao je kao da vraća”? Danas bi, nema sumnje, Vološin završio na psihijatriji, zbog grijeha kvarenja općega poretka i hajdučkih običaja. Otimačina je legalna, krađa, prijevara, obraz na štapu, laž i potkupljivost: oko nas mru gospodstva, plemenitost uzmiče, prostaštvo caruje, zasluge se zaboravljaju, čast je vlažna maramica kojom hulje brišu krvave i uprljane ruke.
Pretpostavimo da smo u svjetlu tih činjenica odabrali distancu, da smo pronašli neko prostranstvo (samoća je tu ponajbolja!) u kome se posvećujemo svojim zanatima, hobijima, nagnućima, poliranju duše i njegovanju unutrašnjeg ružičnjaka. Recimo da nam je privremeno dobro, da ugodno trajemo u svojoj iluziji, u famoznom “sonetu”, kao savršenstvu skladotvorja. No, dođe dan kad bismo se trebali vratiti,banalan neki povod, ali neodgodiv. Netko mora pobrati rublje s konopca, umijesiti pogaču, poplaćati račune, odnijeti smeće do kontejnera. Treba biti ljubazan, koristan, djelatan, pristajati na običnost, na vlastitu mjeru. Uostalom, već smo navikli da nitko nigdje i nikada ništa ne obavi UMJESTO NAS: mi nosimo svoje uloge, teglimo svoju sudbinu, kao magare neprimjereni teret po kamenoj podlozi.I tada,iznova, dolazimo do pitanja ponora. Jaz, ambis, grotlo, strašni limb, koji smo sami otvorili, i veliko je pitanje ima li negdje priručne građe, među našim životnim naplavinama,da se ponovo izgradi most za prijelaz na drugu stranu.
A treba li prelaziti, uopće? Možda radi neke uspješne tercine, završnice, poante?
Radi taštine sonetoljupca, koja vjerojatno, kao i sve na svijetu, ima svoju cijenu u najskupljoj valuti.
30. srpnja 2015.
Flora Green
radio gornji grad 
