Piše: Nenad Popović

U komunizmu mi je s jezikom bilo jednostavnije. Ne Centralni komitet, već sam Politbiro propisivao je kako ja na svom jeziku imam pisati. No, to je bila formalnost i konvencija. Pisao si tačno umjesto točno, kao što si službeno sve oslovljavao i opisivao kao druga ili drugaricu.

Nalozi kako moram pisati su se mijenjali, i to se onda slijedilo, kao bilo koja promjena zakona. Trenutno naložen jezik pisanja davao je, kako kad, mogućnosti variranja nečega, korištenja alternativa, no to je bilo irelevantno. Izrijekom, u samom zakonu nije međutim pisalo Centralni komitet dopušta, nego eufemistički “jezik dopušta”, “pravopis dopušta”, “jezična norma dopušta”. No, tako to piše i u većini zakonskih paragrafa i odredbi, a ovaj se ukaz zvao “pravopis”.

Tako sam se služio s tri jezika. Naređenim jezikom, jezikom kako se u Hrvatskoj govori i dijalektom. Javno sam pisao po naredbi, normalno u normalnim prilikama kako se u Hrvatskoj govori a dijalektom sam se služio u pisanoj formi rijetko i s rijetkima, on je bio oralna norma jednog geografsko-kulturnog područja. U mojem slučaju norma nekih tradicionalnih gradskih četvrti i regije iz koje potječem.

Bilo mi je jednostavno u komunizmu, jer nitko nije ozbiljno shvaćao moja obraćanja i tekstove pisane na zapovjeđenom jeziku, niti sam se ja obazirao na tako sročene tekstove drugih. Da se pak u ozbiljnoj komunikaciji služim dijalektom, dakle svojim jezikom, nije mi padalo na pamet, jer su govornici i zapovjeđenog i normalnog jezika tretirali taj dijalekt kao govor idiota. Na njegove riječi prasnuli bi u smijeh. Na riječ picek na primjer. Oni tome u krajevima iz kojih dolaze kažu pile, i tako se govorilo i u naređenom jeziku Centralnog komiteta i u normalnom jeziku.

Zgazil sam s autom jednog piceka bio je govor maloumnika. Pregazio sam kolima pile bilo je normalno i neutralno, makar se meni činilo, i dan-danas mi se čini malo patetičnim i neduhovitim. Kao i bezbroj drugih fraza, recimo ono u umjesto kod. Pa se kaže u Francuza se pjeva, u Hrvata je običaj i sl. Napominjem, i sam pišem ponekad tu pilad i te neobične uove, jer je to norma normalnog. U svim političkim sistemima. Samo, sumnjivo mi je što je to tako jako ispravno.

Danas sam si organizirao privatni pravopis. Od pada komunizma pišem normalno, tj. kako se govorilo u komunizmu kad se nije govorilo komunistički.

To je doduše abnormalno s obzirom na “situaciju” i abnormno s obzirom na naredbe o pisanju posljednjih dvadesetak godina. Koje su striktne i autoritativne. Pa se ništa više ne dopušta, već eventualno samo tolerira, ali tolerira kao što policija tolerira. Preko režimski toleriranih jezičnih alternativa prelazi se kao kad se pijanac na ispitivanju podrigne – ne kažnjava se. Tako na primjer preko septembra. Ili hiljadu kuna. Septembar je zadnjih godina u mojoj zemlji jezično podrigivanje. Kad javno kažem septembar, ostali u prostoriji si kažu: Popović je malo prdnuo, no smrad septembar će proći. Isto kod nekog mojeg maila ili brzog teksta na dopisnici, gdje mi se septembar omakao; no dopisnice ne smrde.

Na pisanju unutar dijapazona normalnog jezika ja, međutim, inzistiram. Pisana komunikacija mi je važna, pisano uopće. Ja zato taj svoj privatno normirani jezik katkad i branim, pa tako ponekad javim lektoru ili uredniku Molim ostaviti kako piše, ja sam profesor hrvatskog i njemačkog jezika. Nekoji put to napišem na margini na početku teksta. Oni se redovito preplaše.

Mjesec maj doživljava se, elem, kao velika ekstravagancija, ali prihvaća i zbog sumnje da sam Srbin, a Srbe se iz međunarodnih razloga ne dira; raison d’état je jači. A i poželjno je u biti da Oni ne govore naređenim jezikom, jer je jedan od smislova naređenog jezika da se etnički Hrvati prepoznaju po korištenju naređenog jezika, a Srbi po korištenju normalnog hrvatskog. Za razliku od SS-ovaca kod kojih je to bilo jednostavnije. Jer su oni krvnu grupu „Čisti arijevac B“ imali utetoviranu na nadlaktici, s unutarnje strane.

No pisanje nije problem s kojim se suočavam. Da prevedem frazu „suočavam“ na razumljiv totalitarni hrvatski: “Što na sebi primjećujem”. Jer svi mi, pa i ja, same sebe uhodimo i promatramo. Posebno intelektualci su postali vrhunski uhode samih sebe, kako iz čežnje da budu uhođeni, dakle važni samoj državi (do Države im je jako stalo), ali i zbog toga da kojim slučajem svoje obrazovanjem stečeno znanje ne upotrijebe protiv države, odnosno sebe. Da im se iz glave ne omakne prdac, a kamo li što više. Zato je fraza suočavati sa samim sobom neobična, a uočavam kod sebe – “uočio sam na vlastitim tekstovima” – lakša, gipkija i odmah razumljiva jer je policijska.

Problem s kojim se suočavam je da više ne znam kako da govorim. Prvo sam se mučio s problemom kako da govorim. Trudio sam se oko izbora jezika na kojem da razgovaram sa svojim kompatriotima, onako kako se čovjek trudi kad odlučuje na kojem će stranom jeziku govoriti s nekim. Taj napor nisam izdržao, nisam za to u stvari bio talentiran (zato ono: mučio sam se).

Niti sam mogao slijediti jeziče trendove, jer mi je reći idem kod ili odmaram bez povratne zamjenice bilo idiotski, a procjene tko je tko od mojih sugovornika odnosno koji od raspoloživih jezika on najbolje prihvaća, bio mi je iznimno naporan. Prije no što progovorim morao sam oslušnuti kojim od socijalnih narječja govori. Govori li tijekom, govori li, kad se napuhne od važnosti, u svezi. Tad sam činio jednu nepristojnu pauzu.

O nekima sam se prije razgovora i raspitivao, da ih ne razjarim svojim govorom, ili da ne ušute, indignirani, uvrijeđeni da to moraju slušati, odnosno biti u mojoj blizini. Rano sam to naučio od jedne medicinske sestre. Tokom jednog malog kirurškog zahvata, kad se liječnik okrenuo i nešto radio na instrumentarijskom stolu, ja sam ga pitao Gospodine doktore, Vi ste iz Bosne? Bila su dramatična vremena, 1992., 1993., a čuti nekog s bosanskim akcentom bilo je zlokobno. U Zagrebu je vrvjelo od ljudi tragičnih sudbina izgnanika, izbjeglica, žrtava progona. No, sestra, nadvijena nad stolom na kojem sam ležao, rekla mi je jedno drastično Pšst! I šapnula On je Hercegovac. (Ne izazivajte ga.)

Kasnije sam s opreznih tematskih odabira za razgovore prešao na odabire općenitih socijalnih diskursa i dijalekata. I banalnosti. Tako sam se s jednima narazgovarao o Botticelliju kao da sam poludio za slikarstvom, a s drugima o najneobičnijoj literaturi koju čitaju. Vrlo često o svjetskim zavjerama. Kako ih je bilo dosta novih katolika, nažlabrao sam se u ogromnim količinama o misama, slanju djece na vjeronauk i franjevcima. Vrlo pogodna tema bile su prednosti ugradnje plina u aute, tako da sam na kraju za to postao ekspert (te danas mogu javiti općinstvu: ugradnja se isplati, ali uvjetno).

No, s vremenom sam ipak pao, i naravno na riječi tijekom. Ona je tokom godina postala minimum hrvatstva i hrvatske orijentacije. Taj lirizam je bio dostupan svakome, bio je gratis, a mogao se shvatiti i kao poetizacija svakodnevnog govora. Tijekom je benigno uljepšavanje jezika poput stavljanja geranija na balkon. Referira, može referirati (ako govornik nije hadezeovac) na prikrivenu poetsku dušu govornika. Dušu koju je naređeni jezik hrvatske države naprosto oslobodio. Na nekom surom sastanku u mjesnoj zajednici možeš pustiti taj lirizam, nasuprot onom tamnom, poslovnom toku.

No, po mene to gore. Ne samo da to tijekom nikad nisam pozitivno uklopio u svoj govor. Obrnuto, navođene riječi tijekom mi se pretvorio u ironični stilem kojeg stalno ponavljam, a sve sam više uočavao da stalno govorim tokom i u toku. Što su oni – oni jednako svi – više govorili tijekom, ja sam sebe to točnije čuo kako govorim tokom. Stalno govorim tokom Drugog svjetskog rata, u toku razgovora, tokom života.

Kako su devedesete odmicale, razgovori su se pretvarali u male borbe i njihovu nadmoćne pobjede: jer oni – skoro svi – su tijekom Drugog svjetskog rata, tijekom svog obrazovanja, a da o tijekom Domovinskog rata ili samo tijekom rata ne govorim. Ostajao sam sve više sam, a cijelo društvo – tijekom: socijaldemokrati, Bosanci, bivši partijski sekretari, svećenici, filolozi. Pa i njihovi ženski privjesci – u onoj kratkoj, jednoj jedinoj rečenici koja im je kao suprugama ili pratiljama dopuštena u trosatnim muškim društvima, kad nastane „ženska“ pauza između svinjskih šnicala ili točaka dnevnog reda. Tad i one tijekom.

(Samo električari ti ne kažu tijekom montiranja prekidača. Ali, oni su u svakom trenu suočeni s mogućnosti smrti. Već kad uzmu izvijač i okrenu se utičnici, svaki dodir s metalom može ih ubiti trenutačno.)

Moj sadašnji kaos, fenomen da ne znam, ne čujem kako govorim počeo je tada. Ali ne kad su izašli svi oni pravopisi i razlikovni rječnici, već kad se omasovilo tijekom. Podozriv sam, naime, prema masi. Puno je se više bojim nego vlasti. To mi je od čitanja literature o nacističkoj Njemačkoj i o SSSR-u. Povijesnih, socioloških i ekonomskih istraživanja, svjedočanstava, dokumentacija i autobiografija koje sam pročitao. I analiza dakako, kao što su Canettijeva Masa i moć, Reichova Masovna psihologija fašizma, Fayeovi Totalitarni jezici itd.

Kad me sabilo u kut, shvatio sam da je najbolje da govorim kajkavski (to je onaj moj dijalekt s početka). Jer, time ja nikakvu svoju štokavsku normu (izvedenu iz normalnosti) ne suprotstavljam normi izvedenoj iz državne jezične naredbe. I bilo je slatko, moram priznati. Govoriti svojim jezikom.

Taj izlaz mi je bio odličan. Ono što govorim ionako jedva da koga zanima, nitko ne čita ono što ja čitam, nikome na zidu ne vise slike kakve ja volim. Tako je stvar sa mnom došla do logičnog sraza. Danas, već kad zinem govorim protiv svih, a posebno naroda i države. Velim bok, a odgovaraju mi s Bog. Boog. Vele mi Bog još držeći se za kvaku marksisti, opatice, Ličani i – Zagrepčani.

Kako mi se nije dalo biti protiv mase – biti protiv Tuđmana bio mi je pravi užitak – a pogotovo jer tu masu čine ljudi iz mog obiteljskog i prijateljskog kruga, znanci, ljudi iz moje profesije, kolege, dugogodišnji suputnici i suborci pa dio mase protiv koje bih trebao biti čini puno ljudi koje duboko respektiram iskliznuo sam lijepo u kajkavski. Iz neprilagođenog i čovjeka koji stalno govori o nekim drugim stvarima budi dosljedan, rekao sam si, i pretvori se u čudaka i redikula. “Purgera” kako to oni vele.

Prilika je bila pogodna jer sam bio dekorirani oficir kulture, radio u malom privatnom poduzeću a ne u nekoj velikoj instituciji gdje se održavaju sastanci na štokavskom jeziku, a kako sam iz Zagreba, dapače iz centra, nisam se morao premetnuti u tutleka (Zagorca, oni su svi njima tutleki), već u jedan tolerirani, originalni lik kajkavca-starog Zagrepčana, recimo šašavog profesora s Muzičke akademije koji lamaće na kajkavskom po Gundulićevoj ulici, ima drvenu kuću u Klanjcu i jedanput godišnje odlazi u Beč. Dakle, prilika je bila da samo malo pobedastim, uz cijenu da zauvijek otpadnem kao eventualni predsjednik neke komisije, društva, stranačkog ogranka, čovjek koji referira o nekom važnom pitanju.

Što mi je socijalno uspjelo. Uspjelo mi je jezično stilizirati da sam neprilagođen i pomalo osvajati status tipičan Zagrepčan. Čak i stari, što je za štokavce iskazivanje prilično velike počasti.

No u meni je nastao kaos. Kajkavaca u gradu više nema, a najmanje u sferi u kojoj se krećem, u kulturi. Nisam, ili sam jedva, nalazio pandane, nekog za stolom koji je na istoj rezonanciji. Stoga sam kajkavski, kad sam već počeo (opet) govoriti, morao ići nekamo tražiti. Našao sam ga u Maksimirskoj, u bircevima. U Maksimirskoj sam bio i logičan, jer je tamo relativno malo nebodera, a oni kod jordanovačke škole su bili od ck i sl., a njihovi žitelji su uvijek bili šutljivi.

Moja mala privatna akulturacija: umjesto doma, počeo sam gledati prijenose utakmica u bircevima gdje jedva tko ima više nego za flašu pive raspoređenu na cijelo popodne. I prodavačice i blagajnice u Maksimirskoj tamo još znaju kajkavski, vele gospon i sused, i kak ste, delamo za Todorića, kaj čemo. To me osokolilo. Počeo sam, ponesen svojim jezikom i dijalektom, u privatnu korespondenciju (a korespondiram privatno samo s ljudima iz visoke kulture, o čemu bi isto trebalo reći koju kritičku) unositi po koju kajkavsku riječ ili frazu, pa onda i čitave rečenice i sekvence: dakako oprezno, samo u korespondenciju s onima koji ekavicu kao takvu u pismima ne doživljavaju kao odioznu i provokaciju. No, precijenio sam svoje mogućnosti i izgubio kontrolu. Danas doslovno ne znam kada govorim kajkavski a kad štokavski. Izgubio sam se, ne čujem kako govorim. Preveliko je jedinstvo ne samo štokavcima već i meni čudnih sadržaja (što sam jučer čitao, koju izložbu sam gledao), mojeg mentalnog ekscentriranja iz mainstreama, pozicije Krausovog komentatora – Nörglera (usp. Posljedni časovi), jedne moje bečke pozicije takoreći – uz to govornika uličnog zagrebačkog sa stilskim figurama i modulacijama posuđenim iz zagorskog kajkavskog (baš je lijepe), a sve to opet u spoju s vlastitom Google-biografijom: studij u Freiburgu, priznanja… A još i vozim motor, pa sam počeo živjeti kao jezični, egzistencijalni i sociološki galimatijas. Koji pred akademicima, direktorima muzeja i sl. odjednom velim “nemam love”. To bilo pred pet-šest godina.

Pet-šest godina kasnije pak raspad mozga: Jesam li s ovom nepoznatom gospođom cijelo vrijeme razgovarao govoreći kajkavski? Preseneti me to poslije, kao ono Pa nisam valjda psovao, Nisam valjda prdnuo? Tako se u međuvremenu raspitujem kod vlastite žene na kojem sam jeziku govorio. (Druge to ne mogu pitati, samo bi još to falilo.) Temeljito mi se pogoršala situacija i otkako sam samo na Mediteranu, gdje je kajkavski potpuno egzotičan. U Zagrebu je govoriti ga “ćaknuto”, no ovdje zvuči nikako. A ja pogotovo kad sam srdačan – govorim kajkavski. Ili mješavinu, standard s frazeološkim, sintaktičkim i akcentskim primjesama.

U stvari ne znam, morao bih se čuti na radiju ili nešto slično. Zavidim Dubrovčanima. Oni svoj jezik sasvim mirno unose u standard, svoje rodove, vokalizam, naglaske, fleksije, pozdrave. Boli ih đon za dva veka Vuka, odnosno suptilnosti istočne i zapadne Hercegovine. Ja pak, iz one idiotizirane metropole – “metropole”, stvarno su se dobre riječi dosjetili, no možda se grad stvarno doima tako iz perspektive brdskih zaselaka dinarskog masiva – gdje sam budaliziran ne znam da li da ljudima pristupim bubnjajući značajni štokavski inteligenta iz neke zabiti, ili govorom protuha iz Mosor-kina. U potpunom sam raskoraku. Oni povrh toga stalno mijenjaju taj svoj štokavski pa ja pojma nemam znam li uopće više nekakav passable štokavski i jesam li ga ikad znao, a ovaj moj zavičajni jezik se odavno ne govori: davno ode Mladen Kuzmanović, posljednji klasični zagrebački frajer koji je u Zagrebu dogurao čak do sveučilišnog profesora Filozofskog Fakulteta.

Kako je kajkavski u Zagrebu umro, u zanimljivoj situaciji sam da vršim autopsiju nad samim sobom. Zanimljivo je i biti svjedokom jednog takvog kulturno-povijesnog procesa. Velikog geografskog povlačenja jednog jezika iz centra grada na periferiju; kako je završio izvan zidina, a onda u poljima oko Dugog Sela, prve željezničke stanice izvan grada, odnosno zauzeo položaj u Karlovcu, prvom gradu gdje se legitimno govori. Istodobno tome je vertikalno povlačenje kajkavskog u stanove, gdje se pretvara u intimni govor kuhinje, ilegalni govor “kad nema nikoga drugoga”. A pri tome ima dijapazon i dispozitiv razvijenog jezika i jedva da stane u kuhinju, kvartovski birc ili automehaničarsku radionicu.

Grad Zagreb, u dubrovačkom smislu grod, koji je imao s najviše takvih govornika i bio jezično najstratificiraniji – uključivši gornjogradski, malo bečki nazaliran i “afektiran”, s rafiniranim oslovljavanjem s “milostiva” ili “deca”, ovo potone se rabi kad se neko društvo “poznatih” popodne malo opusti ili nekoga u diskusiji treba vratiti na tlo – jezično je nestao s geografske karte. Njegov stari jezik ekscentrirao se u svoje sadašnje glavne gradove Karlovac, Varaždin i Krapinu (staru Hrvatsku, bože mi prosti). Odnosno opet recentrirao prema Ozlju. Zbog čega se moram sresti s Ivanom Ottom, Tomislavom Čadežom ili Slavkom Goldsteinom, Karlovčanima u Zagrebu, da na cesti čujem svoj bivši jezik izgovoren prirodno. Moram se sresti s Karlovčanima jer Varaždinci ne dolaze u Zagreb, a kad, onda u teškim štokavskim mimikrijama kao i Turpoljci ili Podravci.

I, došlo je do povlačenja jezika u stanove. U plakativnom obliku, doživio sam to posjećujući nekoliko puta na tjedan profesora Aleksandra Flakera u njegovom stanu (u Voćarskoj ulici), zbog njegove autobiografije. K njemu doma sam odlazio jer se zbog bolesti jedva više mogao kretati i do grada mogao samo još taksijem. Kako je on naučio svoj bazični hrvatski u Oroslavlju i potom u stanovima oko Draškovićeve i Marulićevog trga, tokom dvije godine govorili smo kajkavski. On, veliki general kulturne scene kod kojeg se padalo na ispitima zbog jednog zareza i čiji bi podsmjeh na znanstvenom simpoziju značio desetgodišnji zastoj u karijeri, i ja, mali ali zapaženi garnizonski kapetan, razgovarali smo isključivo kajkavski. Jer smo bili na samo, među sigurnim zidovima njegove kuhinje (tamo je stolovao najčešće). Pa sam na kajkavskom prošao čitav jedan post-graduate studij kao privatni student. Samo su Flakerovi citati bili na štokavskom, a bogme i na francuskom, ruskom, poljskom, njemačkom. Poljski i ruski doduše ne znam, ali “to se od mene očekivalo”. Imao sam prokleti dojam da je tako održan posljednji akademski kurs na kajkavskom jeziku u Zagrebu.

Zanimljivo, kod profesora Flakera je i u referencama vrijedilo kvartovsko pravilo. Očekiva(l)o se da znam tko je Nikica, tko Zdenko, tko Slavko, Kruno a tko Dunja. (Batušić, Škreb, Goldstein, Pranjić, Fališevac.) Najveće priznanje bilo je kad je nekog citirao sa Zoran, Velimir ili Gojko i bila je to ujedno i nekakva podrazumijevajuća zagrebačka inkluzija (makar su potonja dvojica jedan bili Dalmatinac a drugi iz Beograda). S druge strane, o piscima, mada ih je podjednako dobro poznavao i mahom s njima prijateljevao, govorio je samo s prezimenima: Krrrleža, Fabrio, Slamnik – da, ovog zadnjeg je tako kajkavski izgovarao, u jeku gromoglasnih kuhinjskih poduka. (Ili zato što je bio Poljak? To jest Rus.)

Na kraju, blagi oblik eutanazije jednog jezika je i diskretno odlaganje kajkavskog u literaturu. Svoje dijaloge (monologe?) na trešnjevačkom kajkavskom, onome koji se govori kod Remize, Dalibor Šimpraga odložio je u knjigu Kavice Andreja Puplina. Koji zaobilazni putovi, okolišanje oko jezika! Tihtapec Šimpraga prvo se krio iza anonimnosti, pa ga je godinama trebalo nagovarati da te priče objavi tiskom i s navođenjem svog pravog imena. Pozadina je, dakako, da su i kajkavski i ostaci njegovog milieua postali kulturno neumjesni. Novohrvatski junaci odavno moraju biti bistrih očiju, najbolje iz dinarskog masiva ili južnih krajeva (isključujući Dubrovnik), a teme muške i alegoričke. Slabi subjekt i slaba riječ – a Zagreb, Varaždin itd. i njihov jezik su humus na kojem raste samo to – nisu reperi novog hrvatskog kanona. Nekadašnji čovjek bez svojstava pojavljuje se odmah kao hrvatski ili srpski muž-filozof, tekstovi i junaci pršte od svojstava. Svećenici jebu subrete a profesori drkaju na desetgodišnjakinje, hapsi se, novači, piše o Velegradu a u provinciji se čami, a eros je seks: pa je u toj literaturi i kritici gorskog i maritimnog zdravlja iz Krležine dramaturgije najcitiraniji lik barunica Lehnbach, jer ta leži na kauču, pije u šlafroku, brblja napola na njemačkom. Svaka zgodna glumica u Zagrebu mora odigarti barunicu Lehnbach, “histeričnu”, “dekadentnu”, a sve u nekoj zagrebačkoj/osječkoj palači. Palači!

No, kriv je i Krleža. U starozavjetnom dijelu svog opusa sam je ponudio kajkavski na prezir i iznimku, kao stari i groteskni jezik “iz srednjeg vijeka”. Pa se hrvatska štokavska kultura u pitanju kajkavskog školuje na monolozima Krležinih tutleka-filozofa, domobranima Jambrekima. Rezultat je da su partizani (i ustaše) ozbiljni-ozbiljni a nešto gluplje od domobrana ne može biti. Slabi kajkavski subjekt, bespomoći Jambrek je iz perspektive dinarskih i štokavskih heroizama (i padova) iz svijeta blata, iz svijeta gdje budale jedu piceke pa, logično, kao stoka fatalistički ulaze u vagone da budu odvezeni na Galicijski front kao meso (Krleža: topovsko meso). Iz blata u blato tako reći. Baš na taj božji Galicijski front, koji imamo zamisliti kao što Englezi zamišljaju Transilvaniju, elem kao gustu šumu negdje na granici prema Rusiji i gdje su neki gradovi Przemyśl i Czernovitz, sasvim neizgovorljivi, nepoznati i danas odavno potonuli, u „Galiciji“. Koje u stvari, kad tražiš na atlasu uopće nema, a kad je izguglaš, onda te zapljusnu tolike komplikacije, zastave i historijske karte, da je evidentno da ne treba gubiti vrijeme i zamoliti Jelicu da ti spegla košulju jer ćeš u Akademiju.

Naravno, ovi zadnji bolećivi pasusi su bez veze. Zagreb kao grad od formata napravili su tek oni koji su posljednjih desetljeća u njega “došli”. On je moderna suma tih odluka, odabrano mjesto rada. Ništa nije pogrešnije nego pogrešna upotreba riječi “dotepenec”. O tome da je Zagreb napravljen, formatiran od onih koji ga namjerno odabrali (nakon studija, na primjer) najrječitije govore generacije splitskih liječničkih, pravničkih, intelektualnih, novinarskih, umjetničkih, sportskih i drugih elita. U tom pogledu Zagreb je prvo odabran a potom i napravljen grad. Iz urbanog Splita se ne odlazi bez namjere u grad kojem su karakter određivali ilički obrtnici, minijaturna aristokracija na još minijaturnom Gornjem gradu i sveučilište čiji je medicinski fakultet osnovan sredinom dvadesetih godina. Splićane tu pišem samo kao metaforu, jer uzletu Zagreba u novi format podloga sasvim sigurno nije bio njegov malogradski i malograđanski “stari Zagreb” s frajlama, dva gospon doktora, pivovarom, mađarskim kolodvorom, malom zvjezdarnicom te “boemom” od par sušičavih učitelja-pisaca. Velebnu kulisu koju su napravili Karlo Khuen-Héderváry i Izidor Kršnjavi, takav Zagreb ispunjavao je s mukom. Osmislili, in-spirirali te kulise su oni dolazeći, iz horribilne Like i Dalmatinske zagore, daleki Dalmatinci do iz Gabele, najelitniji bosanski muslimani kao i općenito sasvim nepredviđena čeljad poput Židova Aškenaza, koja je nešto ranije “došla”, mjerodavno sagradivši grad. (Da bi onda od Ante Pavelića, u kostimu “Hrvata”, bila eksterminirana).

Moja bolećivost u pogledu štokavaca, Dinaraca itd. samo je izvod iz mentaliteta gubitnika, grupe čiji se jezik ugasio, osjećaja isteka nečeg što je jezik a u mom se gradu neumitno povlači u mrak. Druga strana toga je i bijes jednog minijaturnog minoriteta, čija se kultura povukla u stanove i kućice u predgrađu, pa si na svom jeziku samo još telefonira: Danas imamo piceka. A često niti to. Radnički kvartovi – quartiers populaires – odavno su rezignirali pa se ne peče piceka već u nedjelju radije skoči na ugao “Kod Kadre” po ćevape u somunu, u slatko-smrdljivu pečenjaru.

Dakako, ja za svoj bolećivost i agresivnost neku publiku imam; nisu ni ljudi baš tako nestali koliko su ušutjeli, a to je, uči nas 20. stoljeće, kao i zaboraviti. A jezici su kulturno dobro koje se kad nestane više ne da oživjeti (v. Francuska). Jer jezik nije samo to: s njim se pogase svjetla, demontiraju kandelaberi, iz okvira izvade fotografije, i brušeno staklo. Unutar čega sam ja, da budem ličan i da se vratim onome što me svakodnevno muči, u privatnom jezičnom rasulu i zbrci: ne znam uvijek ni kako ni kojim od raspoloživih sociolekata govorim, kao što čovjek ne zna na kojem je jeziku sanjao. Utjecaj na vlastitu psihu i sposobnosti socijalnog ponašanja pri tome uopće ne uzimam obzir, jer bi se tu tek otvorio jedan opširan, i zabrinut tekst o NP, sto kartica najmanje – no to bi bila preteška artiljerija za jezik i jezike s kojima se bakćem ovaj čas. Jedino napominjem da sam, nakon što sam mislio da ću lijepo iskliznuti u kajkavski (Maksimirsku) i iz društvenih obvezatnosti, iskliznuo u – ništa.

To posebno dobro vidim u novom gradu u kojem sam se nastanio, mediteranskom, u kojem nikako da nađem jezik kojim da mu se predstavim, a u mojim godinama se očekuje da to bude ipak jedan koliko toliko ozbiljan nastup. Mediteranski gradovi su, naime, stari po tisuću i dvije godina, tu za zajebanciju ili zbunjenost pri predstavljanju mjesta nema. Na Mediteranu zbunjeni ostaju lijepo doma i kroz prozor gledaju kako se drugi razgovaraju. (Kolovoz 2013.)