Zvonili smo uz crvene marame

Zvonili smo uz crvene marame,
plave kape,
crvene zvijezde
uokvirene žutim linijama.
Grcali smo naježeni liriku
Sutjeske
Neretve
Kozare.
Zavlačili se medju rebra spomenika.
Slušali smo kako kucaju mrtva srca
besmrtnih narodnih heroja.
Izvlačili bi se spretno kao lasice,
dok bi debela djeca ostajala zaglavljena u spomeniku Kozare.
Učiteljice bi ih vukle za debele butke i guzice.
Izgrebani od oštrog cementa plakali su na ledinima Kozare i Tjentišta.
Ležali su ucvjeljeni na mjestu gdje su počivali brkovi druga Save Kovačevića.
Ja bi upirao prstom na mjesto junačkih brkova oni bi onako uplakani histerično poskakali baš kao da su u nečiji drek posjedali.
Moji drugari u školi nisu bili pravi SKOJ-evci, nisu bili dobri proleteri,
mnogi od njih izginuše još hiljadu devesto devedest druge na treću i četvrtu.
Od devedest pete komšija se budio noću sa: “URA!” i kleo se da vidi svaku noć komete.
Moji drugovi nisu bili dobri pioniri, niti omladinci, mnogi od njih devedesetih upamtiše dobro jedino ove imenice: šinjel, mantija, strah, mraz, zanoktica i haubica.
U to vrijeme nikog nije bilo da nahrani odbjegle duhove.
Imali smo takva čitava naselja ja bi se zakleo da iz nekih izgorenih kuća tuli noću sevdah i pjesma.
Moji drugovi i danas pjevaju takve pjesme, a avlije zauvjek napuštene i prazne činjaše se i bez ljudi plaho tijesne.