Dugo, predugo putovanje do kraja iluzije.

Možda čak najduže u životu , no najpresudnije svakako.Ničega se nije tako teško odreći, čak ni vlastite ruke. Jer s jednom bi čovjek i dohvatio plodove i rupu u zemlji iskopao, tijelo oprao, kosu počešljao, drago lice pogladio. S vremenom bi jednoruka sebe prihvatio kao novu cjelinu. No, bez iluzije sve to nije moguće,budući da je iluzija unutrašnja proteza, koja drži cijelo biće na okupu, sprečavajući da se raspadnemo u dijelove, da ostarimo, odustanemo od sebe, od budućnosti i od snova o mogućoj promjeni na bolje, Samo iluzija i jedino ona, omogućava nam da držimo “svoje lice u plamenu, sasvim blizu vršcima zvijezda”.

U svakom čovjeku postoji neka osunčana ploča na kojoj se iluzija projicira: oni koje ljubimo savršeni su , lijepi i bez mana, možda malo luckasti ali uvijek posebni i u pravu, uvijek dostojni oprosta, uvijek u zakrilju našega trajnoga obožavanja. Ono što smo od njih dobili vrjednije je od zlata, ne smije sew izgubiti, ima ozdravljujuća i magijska svojstva, potiče našu prekomjernost, hrabri nas na junačka djela, daje nam razlog trajanja.Planovi koje kujemo s njima ostvarivi su, ciljevi nikada nisu previsoki, samo nebo je granica. Njihove riječi “mijenjaju sastav naše krvi”, njihova milost drži na razmaku nemani tjeskobe, očaja, čulne zamrlosti i duševne tuposti, da nas ne dohvate i ne rastrgaju na komadiće, kao zastavu poražene vojske.

Iluzija posvećuje banalnosti iz njihova života, opravdava hirovitost, izravnava uvrnutost, povećava kvotu njihovih prava i zalihu aureola koje im stavljamo iznad glave, kad jedna padne u prah usred ljubavnog ili prijateljskog sraza. Preuzimamo krivicu i posipamo se pepelom: ni jedna cijena nije prevelika, ako odgađa smrt iluzije, koju ne bismo mogli podnijeti, barem ne u tom času, kako nam se pričinja. Naša je čežnja bršljan koji teži obuhvatu, zagrljaju i visini, ali iluzija može stvoriti golemi hrast, o koji će se bršljan hvatati, svrdlajući u čisti azur, u blaženstvo transcendencije. Stotine ptica pjevaju u toj krošnji, pjesme dolaze odatle,prikaze,sanjarije: rane cvjetaju u lisnate kite, svijet postaje jedva dovoljan za prostranost naše iluzije.

Ničega, baš ničega više nema nakon smrti iluzije. To je jedina istina koju ne želimo spoznati, jedina jasnoća koja izazova otpor i jad, nevoljkost i tugu. Ne želiš otvoriti oči da bi vidio ono što stoji na mjestu tvoje bivše iluzije. Ne želiš znati, prihvatiti, stajati uspravno na tom raskrižju raskoljenosti i opljačkanosti. Ljutiš se na svoj um, dobacuješ mu gorke uvrede, žuljaš koljena na nevidljivom kamenom podu, okajavaš grijeh razboritosti i oštrovidnosti, pokušavajući dohvatiti okrajak onoga nečega,što je stajalo tamo, gdje sada vidiš jedno prazno lice,neuvjerljivu gestu, utjelovljenu običnost bez obasjanja, lišajevima obrastao oltar i razrušenu kapelu. Nemaš se više čemu moliti, ne očekuješ uskrsnuće, ne postoji rana u koju bi uvukao prst i uvjerio se…..Iluzija je mrtva, i dobar dio tebe s njom.

Kroz utrnulost, probija se zadnji upamćem Roethkeov stih: “U mračnom danu idem ravno prema kiši”. I potom se sva težina neba sruči na tvoju glavu, zabijajući te u zemlju, odakle nećeš nikada više izaći.

(12. studenoga 2015., Flora Green)