Imam razloga dobrih za stalna putovanja:
Za ljudima ne žalim i ne plačem za gradom.
Koristim pravo glasa, pravo odustajanja,
I nikome se više ne ispovjedam kradom.

Premda gizdave krošnje šire suknje paradne,
Susnježicom i vjetrom horizont je preplavljen.
Tako je to na svijetu, kad baš tebi grah padne
Da čamiš u vagonu, k’o kišobran ostavljen.

Svemir je nalik siru: prepun je crnih rupa.
Opčuvati nas neće kućni penati ni lari.
Jedino Nebo znade što nas je držalo skupa,
A i tamo se, čujem, zaboravljaju stvari.

(16. studenoga 2015., Flora Green)