Tu smo se u jednoj prigodi vozili brodićem, a mađarska se obala činila daleko. Sada bih, čini mi se, rukom mogla dohvatiti busen na njenom rubu i kamenom se dobaciti do gnijezda na topoli.Iz toga šljunka izvlačili su ogromna stabla, gotovo karbonizirana, iz kakvih bi skočila iskra pri udarcu sjekirom ili dlijetom: cijela se prapovijest sakrila i pohranila u njima. Sada ih je mnogo manje, kao i panjeva, koje su izvukli prošle godine, čisteći riječno korito. Oduzimaju rijeci divljinu, mijenjaju njenu ćud. Zašto nisu naučili da je to, zapravo, nemoguće? Jedna grana podsjeća na vidru, koje nema u našoj blizini, a odbačeno stablo puno rupa doima se poput izrešetana trupla. Ribe su negdje u dubini, čaplje iza zavjese od šaša, nevidljive, dok ribiči blaguju svetu nedjelju ili čame pred ekranima dosadnih televizora. Nigdje nikoga, i kako je to dobro i kako poželjno!

Iskopala bih rupu u blatu i šljunku, kleknula i rekla rijeci nešto, što samo ona može znati, moja najpovjerljivija prijateljica. Ali neću, samo ću uhvatiti taj ritam utihnuća, vibraciju povlačenja, za jedan dubinski uron u vlastito biće, spremno odustati od svakog velikog nastojanja, koje se predaje involuciji. Uskoro će Božić, rijeka i ja rastajemo se do proljeća, a tada, naravno, “sve će to biti lani” i svi ćemo mi naučiti kako je “mlak i prostran zaborav” i kako djelotvoran čaj od mente. s kojim se lagano otpravljamo u san, pomireni sa sobom, i cijelim svijetom, napokon.

“Ne traži me , lasto, u srebrnoj pustolini, ah, ne traži me lasto…” (F. G.)