Piše: Božica Jelušić
Sjećam se početaka zajedničkog kućanstva, kad bi mi suprug uvijek usred najveće žurbe ili u najnapetiji trenutak dana, došao sa zahtjevom da mu “SAMO MALO” opeglam košulju. Dovoljno da u trenu skliznem preko ruba i cijeli dan kipim kao parni lonac, od te groteskne formulacije. Prvo, ja od formativnih godina, recimo od svoje dvanaeste, ništa na svijetu ne radim “samo malo” i ne odobravam taj aljkavi frazem, ni u kom slučaju. Brljanje, površnost, zagrizi pa ostavi, stil “lakoćemo”, proklizavanje po površini jednostavno me izluđuju. Oni vode u potpuno dezavuiranje svih profesija, u kaos, u nepotrebne komplikacije na svakom koraku svakodnevnog života.
Primjerice, kad se ljudi “samo malo” bave nekim obrtom, pa kad ti najviše treba, oni neće, ne mogu ili ne žele: tako kiša natapa strop i pada na parket, a samomalo majstor ne može doći. Korov proguta vrt, živica podivlja, dok samomalo vrtlarica odluči da ovu sezonu ipak ne sudjeluje. Isto je s tvojom kosom, predugačkim hlačama, s nekom namirnicom iz domaće proizvodnje, na koju si računao. Samomalo ljudi, krojači, frizeri,uslužni djelatnici, majstori, intelektualni švindleri i fizički zabušanti, proizvođači na mahove, ne misle da su ti na bilo koji način uništili dan ili zapetljali dnevno postojanje, jer njima je to , recimo, normalno.
Ima ljudi koji samomalo pišu poeziju i prozu, ali žele punu pozornost i promptnu reakciju na još sirovi materijal. Ima ih koji slikaju, skupljaju umjetnine, drže govore, osnivaju privatne tečajeve, obnašaju dužnosti, bave se pastoralnim radom, muziciraju i snimaju, pišu kolumne i recenzije, vode emisije, uređuju biblioteke ili zbornike, postavljaju izložbe, ali to rade samomalo, i strašno se uvrijede kad im daš do znanja da si primjetio kako im “koljena kleče u drugoj crkvi”, od one koju su deklarirali. A čula sam čak i za one, koji su “samomalo bili zaljubljeni, ali više nisu”. Nevjerojatno.
Plutajući, leptirasti umovi, koji ni jednu stvar ne domisle dokraja, zavidni, jalni, pohlepni na status, proračunati,merkantilno orijentirani, ali apsolutno nesposobni da se nečemu predaju, za nečim gore i plamsaju, da na poslu izgaraju,da ulože trud i napor, da postignu dvije od najvažnijih stvari života: KONTINUITET I SOLIDNOST. Ustvari, ne žele odgovornost, ni parametar jednak za sve, već traže izliku za svoje brljanje, kunktatorstvo i površnost.
Samo malo žive, samo su tu u prolazu, što bi svijet od njih htio? Oni su MALO PA NIŠTA, ali nemojte im to nikada reći, jer tada “nemate empatije” i niste više pošteđeni od njihovih zločestih jezika i vrlo nepoželjnih poteza u odnosu na sve što je vama važno, vrijedno i presudno. Vjerujem da ste shvatili SAMOMALO LJUDI SU VEĆINA, oni drugi već odavno prelaze u iznimke i muzejske primjerke, baš kao i temeljito, starinski izglačane košulje.
radio gornji grad 
