Ružmarin što pamet bistri; sivo smilje,
Uz zečji je kamen zečjak svio prste.
Prekomjernost tuge, gorko preobilje,
Gdje pucaju veze labave i čvrste.

Plači u planini suzom pročišćenja.
K’o utvrda pusta sruši se po bridu,
Uz kolebljiv korak , miris kasnih zrenja,
Ostaje ti modra noć u oštrovidu.

U tisuće lampi šipak zreo, rumen,
Prosinac na svodu riše obris krina.
U Mjesecu raste divljeg meda grumen.
Na kraju se priče dosiže vedrina.

(Ljubuški, 12. prosinca 2015., Flora Green)