Vidi što drugi ne vide, ne vidi očigledno:
Sve u svom tihom svijetu prevlači bojama duge.
Kao kralj otmjeno slavi, živi k’o monah čedno.
Ljubav tek Jedno snatri, ne mareći za druge.

Godina tako prođe i kalendar požuti.
U ladici pronađe sjećanje nepotrebno.
Stvarčicu tu starinsku, kojoj ni svrhu ne sluti,
Ali zapis mu veli: “To nekom bijaše vrijedno!”

Kroz uokviren pejzaž padaju pahulje guste.
Teško disanje zemlje blazina bijela priguši.
Na božićnu se jelku ptice od stakla spuste;
Oprezno hodaj u mraku, njih svaki uzdah ruši!

(1. siječnja 2016., Flora Green)