Dakle, kruške. Ima nešto u tom PRISILNOM ZRENJU , iz čega čovjek treba izvući pouku. Rat i poraće sve su nas “gurnuli u sijeno”, i morali smo dozrijeti. Rijetko je tko postigao očekivanu slatkoću, osobito srednja generacija, za koju je lucidni Bogdan Bogdanović označio kao “najveće ratne gubitnike”. Usporedio nas je sa okljaštrenim drvećem, čije korijenje još radi duboko u zemlji, no krošnje se nikada više neće razviti, ni plodovi duha u njima.

Razgovaram o tome sa svojom kćerkom, danas mladom ženom rane srednje dobi. Donosi zrele sudove, opservira stvarnost, konstatira zablude ljudi koji traže uzore i uporišta po povijesnoj ropotarnici, žestoko poričući stvarnost, zatvarajući se u svoje uste kalupe i okvire.Veze ne uspjevaju, razvodi su češći nego stabilne zajednice,zadrtost i predrasute cvatu kao baudelairevsko “cvijeće zla” na sve strane. Sve su to žalosne poslijedice “boravka u sijenu”, nedostatka vremena da se procesi dovrše. Krnje i nedostatno obrazovanje, poraz ekumenizma, patogena zona politikanstva,neprirodne ljubavi, kičerska stvarnost, lažljivi i ljigavi mediji, vladavina mediokrioteta…Gdje koja kruška tek biva jestiva, zrela, očaravajuća u bogatstvu okusa. I ona gleda da je upakiramo u svileni papir i pošaljemo na neko vanjsko tržište, gdje će postići pravu cijenu svoje izvrsnosti i pameti.

I to je ta priča. Govorim o tome s mojom novom prijateljicom, s kojom sam rasla u istom svijetu i istom društvu, uz glazbu, knjige, ideale, toliko slične da mogu reći kako smo dvije trećine svijeta i života podijelile. I koja je iskusila boravak daleko od doma, nove početke, padove, klonuća i pridizanja. Naša su djeca danas te kruške. Milost nebesa učinila je da njihov okus nema toliko trpkosti, da na pragu starosti možemo relativno osmjehnuto pogledati u dolazeći dan i svijet.

(9. siječnja 2015., Flora Green)