Božica Jelušić: O SNOVIMA, OSNOVNO

1. a losos

Mislim da su kilometri teksta napisani o snovima.

To tajanstveno područje svijesti ljudima je mnogostrano zanimljivo, između ostaloga i stoga, što nad njim nemaju nikakva nadzora. Dakle, u snovima se slobodno spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost, traje kuglasto vrijeme.Mijenjamo uloge, spol, kontinent, ulazimo u drevne civilizacije i astralne svjetove,kontaktiramo s preminulima i nerođenima, nalazimo zakopana i skrivena blaga, udovoljavamo svojoj žudnji, letimo, ronimo i plešemo-sve ono što u dnevnom habitusu i na dnevnom svjetlu nismo u stanju, poštujući vlastita ograničenja.

Krleža je govorio o “kataraktama snova” a Unamuno pak rezolutno je tvrdio: “Život je san”, dodavši pri tom “Svatko sanja blago svoje…”. Biblijski se Josip spasio protumačivši faraonu njegove snove-nagovještaje, što je simbologiju uzdiglo u vrlo visoki rang “pomoćnih oruđa” za tumačenje ljudske duševnosti.U dobrom dijelu, i moderna se psihoanaliza oslonila na snove, no tu je nužno došlo i do zastranjenja. Interpretacija snova bitno ovisi od maštovitosti “čitača” i poznavanja civilizacijskog konteksta u kome sanjač djeluje. Tesla je tvrdio kako su mu se u snovima obznanila njegova najgenijalnija rješenja i riješili mnogi problemi. U bajkama i mitovima snovi imaju presudnu ulogu- oni su mjesto susreta s nadnaravnim bićima, koja smrtnicima daju izravne “smjernice” djelovanja, često spasiteljske naravi.

Zanimljivo je da ljudi sanjaju u bojama i u crno bijelom, te da neki uvjereno tvrde kako nikad ne sanjaju, dok drugi pamte svoje snove od dojenačke dobi i o njima daju precizne iskaze.Spadam, dakle, u one koji sanjaju oduvijek.Imam nekoliko “amblematskih” snova, poput spomenutog letenja, trčanja, pisanja i čitanja na drevnim jezicima, a u posljednjih dvadeset godina o kašnjenjima na vlak i avion, gubitku prtljage i odvojenosti od grupe s kojm sam započela putovanje. Savršeno znam o čemu je riječ i ni od koga ne tražim objašnjenja.

Budući da mi “socijalni snovi” više i nisu presudni, pridajem pozornost osobnima. Oni su nekako produbljeniji, jasniji, čak mislim da su i “inducirani”, naime, da i druga strana istodobno sanja ili dobiva informaciju o tom snu.Da pojednostavim: san postaje mjesto susreta i u njemu se rješavamo nekog psihološkog tereta, koji iz tehničkih razloga ne možemo odložiti u izravnom kontaktu. Primjerice, noćas sam maestralno odradila jedan rastanak.Svaka riječ je sjela na mjesto, u potpunoj specifičnoj težini, u apsolutnom značenju. Kao kocke Snježne kraljice u Andersenovoj priči, složila se cjelina, priča je okončana na svim razinama svijesti u isti mah. Lakoća s kojom sam se probudila i prohodala u dan, govori mi da je to, konačno, zaista gotovo i priopćeno.

Što bi rekla naša S. Plath: “Čak ni u tvojim Zen nebesima mi se nećemo sresti”.

(18.siječnja 2016., Flora Green)