Piše: Božica Jelušić

Žalosne su posljedice našega obrazovnog sustava u posljednjih četvrt stoljeća: pismenost i usmenost na očajno slaboj razini. komunikacijske vještine nezgrapne i nedostatne, elementarno nerazumijevanje književnih žanrova.Premalen broj sati hrvatskog jezika, opterećenost programa, površan pristup književnosti ubiru svoj danak i svi smo u isti tren na gubitku: ne snalazimo se pred konkretnim tekstom, gdje se traži trenutno raspoznavanje. Primjerice, SATIRA kao takva veoma loše prolazi: ne razumije se epigram, ironična bilješka, persiflaža, citatni ili paradoksalni humor, alegorija. I budući da se s te obrazovne razine čovjek osjeća isključeno, njegova je reakcija DOSLOVNA i u pravilu napadačka. Uvjeren da je on tu nešto “otkrio ispod žita”, mahom na ideološkoj podlozi, naš potencijalni oponent reagira žučljivo-polupismeno, srozavajući cijeli kontekst u veoma žalostan (nepriopćajni) kod.

Doista, ALEGORIJA, prema grčkom izvoru, znači “gledanje kroz nešto”, no taj pogled obično nije u zahodsku školjku, već prije kroz otvoren prozor, prema širim značenjima. Isto tako, “papreniji” izrazi u satiri nisu osobne naravi, već trebaju stanoviti fenomen razbiti “laserskom zrakom” oštroumlja. Satiričaru treba i hrabrosti, jer male teme su mali zalogaji, a s velikima se hvatati u koštac, znači vrlo često, izlagati vlastitu kožu i sigurnost. Dakle, on posiže za literarnim sredstvima i nastoji ih učinkovito primjeniti. PARADOKS ukazuje na proturječje i vezanje naizgled nespojivog, PERSIFLAŽA je duhovito iskrivljavanje, često “posvećenih” tema i obrazaca.Složit ću se da osoba odrasla na perkovićevim “burnicama” (nije tipfeler) i stupidnom severinskom šlageraju ne može ove pojmove u konkretnom (kon)tekstu ni razlučiti ni vrednovati.

Početna točka neizvjesnosti jest točka na gotov tekst. Reakcija rasrđenoh poluinteligenta uvijek će stići među prvima (nije pažljivo čitao) i bit će uvredljiva, osobna, diskvalificirajuća (obezvrjeđujuća) , te često prijeteća. Kao kakav “drveni advokat”, taj brani ideju, svetinju, lik i djelo osobe koju je “prepoznao”, upozoravajući vas na pristojno ponašanje, obazrivost, te ostale izvan literarne razloge. Zato je moguće da stih iz nekog bećarca završi na sudu, da psovka i prst u zraku prolaze, ali “nabrušeni” stih nikako, jer kad bi “mudra budala” razumjela OKSIMORON, ona ne bi bila to što riječi kažu. Upitam se u čudu: Zar stvarno ti subjekti misle da ću na toj razini s njima POLEMIZIRATI? Moram li cijeli život kretati od alfe, k nedostižnoj omegi?

Priklonjenost doslovnosti, svadljivost i zalijetanja “na prvu loptu” pokazuju inferiornost, bojim se da to moramo još jednom ustvrditi. Nekada se govorilo “UČIMO ZA ŽIVOT, NE ZA ŠKOLU” ( Non scholae, sed vitae discimus), što je Slamnig duhovito u jednom naslovu izvrnuo: SED SCHOLAE. Na moju osobnu i veliku žalost, zatečeni smo u vremenu kad oba razloga otpadaju, a nedoučenost caruje i trijumfira, društveno prešutno blagoslovljena i svakodnevno medijski eksponirana, od dalekovidnice do društvenih mreža.

A to, bogme, čovjeka dovodi “na rub ekstenzije”, ma što ova sklepotina zbilja značila.

(23. siječnja 2016., Flora Green)