Juvenile-Illustration-Robinson-Crusoe
Iščekujući dolazak novog unuka na svijet, razmišljam o tome, što ćemo mu predočiti, odabrati, ponuditi, te u konačnici ostaviti u naslijeđe, kad jednom odemo.Neću imati sreću, zbog svoje dobi, vidjeti njegove najbolje godine, ali već sada mogu zaželjeti da “zgusnute minute” s njim i bratom mu Ivanom Konradom budu bogate kao sati, dani i stalne svečanosti ljubavi, pretakanja, poučavanja,međusobnog obožavanja.
Željela bih mu posredovati PETKOVU PARADIGMU, izlučenu iz Tournierova romana “Petko ili divlji život”, na način kako sam je ja upamtila, možda ne u doslovnoj romanesknoj varijanti. To je ona scena, kad Petko i Robinzon dolaze u fazu utke, po određenoj dionici na otoku, kako bi dokazali spremnost, kondiciju. superiornost. Ideja potječe od “civiliziranog” bijelca, odgajana u duhu osvajanja i pobjeđivanja, stalnog samodokazivanja, zbog čega mu je takva zamisao postala opsesivnom, dnevnom potrebom. Petko, urođenik i dijete divljine, pristaje spremno. On voli pokret, gibanje, dinamiku,živost u svakom obliku. Kao i sva djeca prirode, uživa u i g r i. koja oslobađa od dnevnih pritisaka, čisteći duh i osvježavajući tijelo.
Trče, dakle, tu dionicu, gdje Robinzon za jednu dužinu prestiže svog takmaca.Oznojen, zajapuren, hripajući na rubu srčanog udara, dok Petko veselo plovi zrakom, ozaren i razgiban, prvi kaže trijumfalno:
-Pobijedio sam! Ja sam pobijedio!
Bez imalo malicioznosti, pokroviteljskim tonom, kao da govori tvrdoglavom i blago zaostalom djetetu, Petko odgovara:
-Ne, ti si prvi stigao, ali JA SAM POBIJEDIO, JER SAM LJEPŠE TRČAO!
U tome je, rekli bismo, Petkova paradigma: uživati, ljepše trčati, osloboditi se pritiska moranja i uspijevanja,ne gomilati besmislene pobjede već sretne trenutke, ne hraniti ego surogatima već znati tko si, imajući “cijeloga sebe” u svakom trenutku postojanja. Bio bi to ideal kompletnog, realiziranog čovjeka, koji nije žrtva “ozlovoljene svijesti” našega doba, što ljude dijeli samo u dvije kategorije: uspješne i neuspješne, slavodobitnike i gubitnike. Jadna je to civilizacija, koja melje bića i egzistencije u žrvnju prisile, namečući im isključivo model USPJEŠNOSTI, bez prava na odstup , na vlastito rješenje , osobna pravila i drugačiju perspektivu.Nikako ne bih željela da netko iz moje loze upadne u taj žrvanj ili da bude makar minutu u životu nesretan zbog nakaradnih kriterija Robinzonove utrke.
Držim da smo na pragu takva postignuća: jedan iz gnijezda već trči po svojim pravilima, dospijeva do vlastitih ciljeva i nije potkupljiv na lasku ni lažne vrijednosti. Nije ovisan o tuđoj prosudbi, sam se procjenjuje i vrlo je pri tom strog. Raširena kategorija “svidljivosti” njemu je potpuno nevažna. Bit će malome dobar brat i učitelj.Tako Petkova paradigma neće propasti tamo gdje se uspješno zakorijenila, a što bi, pravo govoreći, bila vječita, nepopravljiva šteta.
(8. veljače 2016., Flora Green)
radio gornji grad 
