Razmišljam o tome, kako se pojedinim temama vraćam cijeloga života, no oklijevam ih podijeliti s drugima, iz jednostavnog obzira i nevoljkosti, da ne bih bila krivo shvaćena. I onda sretno natrapam na članak o tome, što od drugih očekujemo, zbog čega smo tako prežustro spremni kompromisirati, a što nam , zapravo, kao izgrađenim osobama nije bitno: ni priznanje drugih, ni potvrđivanje, ni odobravanje, ako sami znamo da smo na ispravnom putu, vođeni dobrim nakanama i “moralnim imperativom” koji smo sami izgradili.Nekako mislim da su fenomeni SVIDLJIVOSTI i ZASLUŽNOSTI precijenjeni, a osobito pak, držim da je ZAHVALNOST toliko rijetka pojava, da je mogu izraziti i osjetiti samo suptilne duše, samo ljudi koji nisu podlegli egoizmu i taštini.

Stoga se vazda u našim životima nađe nešto što viri ispod tepiha a nema rep: zabašurena rasprava, nerazdriješen čvor, nedovršena priča, nejasna situacija, neodigrana uloga, rečenica bez točke, uvreda bez isprike, tuga bez katarze, bol bez povoda, račun bez krčmara, krivnja bez argumenata, plemenitost bez zahvale. Koliko puta se osjetimo izigranima, opljačkanima i iskorištenima, pomnoženima s ništicom, baš u stilu one Arsenove: “Gdje najviše smo dali, dobivali smo manje, / al’ mislili smo to je tek privremeno stanje”. Pa ipak, u ljudskoj je prirodi da stvari koje nemaju rep ne poteže suviše, već ih radije gurne još dublje, zatabana i poravna pod površinom pokrivala.

Budući da sam došla do točke razrješenja i ne očekujem od šireg kruga ljudi ništa posebno, samo bih se dotakla ljudske zahvalnosti. Ima jedna savršena priča, koju pedeset godina znam napamet. Nalazi se u knjizi PRIČE IZ MOG MLINA , autor joj je Alphonse Daudet. Ne zaboravite je jednom pronaći i pročitati pod naslovom LEGENDA O ČOVJEKU SA ZLATNIM MOZGOM. Govori o čudesnom djetetu, koje je jednom palo na stubama pod težinom svoje neobično velike glave, pa je kroz razderotinu izvirilo nešto zlatno. Roditelji su otkrili da dijete ima zlatni mozak. Čuvali su ga kao svoje “najveće blago”. Odužio im se jednim zlatnim grumenom, pa punoljetan i bezbrižno rastrošan krenuo u svijet. Sve je od te točke nadalje lakomisleno plaćao zlatnim mozgom, grabeći nekritično: i provode, i omiljenost, i javno sviđanje i prijateljsku pažnju i prohtjeve jedne frivolne namiguše u koju se bio zaljubio.

Znajući za njegovo blago, svi su obilato koristili. Štoviše, jednoj je zgodom i opljačkan od prijatelja, koji mu je iz glave oteo povelik grumen i pobjegao. Starost mu je bila bolna i tužna, zalihe zlata istopile su se do zrnca. Jedne je noći lutao gradom, misleći o svojoj ljubavi. Opazio je satenske cipelice u izlogu, te zaboravivši da nje nema (prave ljubavi ne umiru!) ušao je i zatražio da mu prodaju cipelice. Trenutak kasnije, prodavačica je iza paravana čula krik. i “vidjela je čovjeka koji se naslanja na tezgu, upirući u nju žalostan i tup pogled: u jednoj je ruci držao satenske modre cipele rubljene labuđim paperjem, a drugu, svu krvavu, s tragovima zlata pod noktima, bijaše ispružio….”

Ja, koju podosta boli glava ovih dana, zbog zabašurenih i neizrečenih stvari, prepustit ću riječ majstoru Daudetu a zaključak vama ponaosob: “Ima na svijetu nesretnika koji su osuđeni živjeti od svoga mozga , i koji čistim zlatom, svojom srži i svojim bićem, plaćaju svaku i najmanju stvar u životu. Za njih je to svagdanja bol, a kad se zamore od jada i patnje….”

(9. veljače 2016., Flora Green)