Piše: Romano Bolković

Schadenfreude i Očevi Domovine ili zašto sam 2011. godine aktivno branio Karamarkovu poziciju antitotalitarizma, koju nasuprot Mesićevom revizionizmu i nesposobnosti da se prizna zlo komunizma zastupam i branim i danas:

Schadenfreude osjećaju zapadni Nijemci dok gledaju na istočne: njima je činjenica da se ljudima koji su iskusili oba režima staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijaldemokracije vrijedna zluradog sažaljenja.
Upravo s tim osjećajem pratio sam reakcije na izjavu ministra Karamarka da antifašizam u Ustavu treba zamijeniti pojmom antitotalitarizma. Čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti.
Čudno, budući da su u nas o posttotalitarizmu najpametnije govorili upravo ljevičari:
„Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog.“, kazat će Boris Buden.
„…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program.“, veli Žarko Puhovski.
Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata.
K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung (nadilaženje), koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju.
Praktični razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer, u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma, nije li?
Za teoriju se pobrinuo neodgovorni Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno “gori” od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa – sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“

Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski, riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist, znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist, značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.

U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promijeni paradigme, jer Hrvatska jednostavno nije zrela za Europu: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers.