CRTAČ KARATA NA PIJESKU

Hodajući Bilogorom, u pretproljeće, prije nego što se otvore boje i vidici, kad je još sve u nagovještajima i naznakama, više tajna negoli glasno otkriće, zastajem da pričekam unuka, gotovo četverogodišnjaka, obuzetog važnim poslom. On čuči, držeći u ruci otkinutu grančicu i crta karte na pijesku. Potpuno koncentrirano, širokim potezima, kao da je to već stotinu puta ponovio, pravi geometar nevidljivog i apstraktnog. Ne kućice, ni vlakove, ni loptaste pajace, već upravo to; krivudave obrise nekih kontinenata, rijeke, morske valove, olujni ocean, planine, prijevoje. Ja znam da oni za sada ne postoje. Jednostavno, ili nisu otkriveni, ili pripadaju onom drugom svijetu, koji se otvara kad sklopiš očne kapke i kad se voljno udaljiš od stvarnosti koju poznaješ.

To je prvi korak, a potom počinje velika avantura ¸priprema, opraštanja, opremanja i proučavanja, da bi se mogao po tim kartama zaputiti u nepoznato. Primjerice, trebalo bi najprije izračunati vrijeme koje ti je preostalo, oročiti ga na sigurnoj (nebeskoj) adresi, te oslobodivši se trivijalnih i suvišnih stvari, posvetiti to vrijeme umjetnosti sanjarenja. Koje su to stvari, nalik utezima i željeznim kuglama, koje nas sprječavaju u slobodnom kretanju? Želja za sviđanjem, strah od promašaja, nezamjeranje, ovisnost o naklonosti jedne osobe, dvostruka mjerila, drhtanje pred autoritetima, zebnja zbog sutrašnjice.Također; opterećenost prošlošću, vezanje uz imetak, ultimatum stalnog vidljivog napredovanja. Nemogućnost odstupa, nepovjerenje u čudo.

Ponajviše; nemoć izlaska iz čahure u koju su nas smjestili, tumačeći da smo ono od čega trenutno živimo. Zapravo, MI SMO ONO ŠTO MOŽEMO. Jaki smo toliko koliko možemo dati, koliko se možemo odreći,da bismo opet započeli od nulte točke. Dobro je oprostiti, ali ne neprestano iz istog razloga, iz komocije, straha od gubitka, nemoći spoznavanja istine. Plemenito je igru prepustiti boljemu, no tek nakon što smo bili spremni poginuti za pravdu i točan sud.Ako naše NIKADA doista postane bedem, koji okružuje kulu samosvijesti i nezavisnosti, nećemo popustiti sitnoj laski, banalnoj ponudi, lažnom kajanju, licemjernom prijateljstvu ni privremenom izbavljenju od samoće, nevolje, oskudnosti.

Stojeći na granici jednog ruševnog, ružnog, korumpiranog svijeta, čija smo pravila predugo slijedili i po njima igrali, spoznajemo da je to vrijeme prošlo. Nikada više, nikada, nećemo biti vlastitim tamničarom. Samo imajući sebe u cijelosti, s čvrstim osjećajem integriteta, možda s ponovnom vjerom u anđele i dobre duhove,doista možemo postati čitačima karata koje dijete riše na pijesku. Upamtimo li ih dobro i prenesemo ih pri tom na slobodni teritorij maštanja, vjerojatno ćemo stići dalje no što se itko naš u povijesti zaputio. Dijete to zasigurno zna. Upravo zbog toga riše te čudesne pregibe baš sada, kad nam se čini da smo na pragu rezignacije, praveći se da nije svjesno našega prisustva, zbunjenosti i oklijevanja.

Ali pogled koji nam upućuje dok ustaje od završene crtarije, pružajući ručicu umrljanu zemljom, govori sve što treba. To je pogled učitelja i mudraca, pun beskrajne ljubavi i ohrabrenja. On kaže; TI TO MOŽEŠ, TI ČEŠ TO UČINITI! Zbog mene, koji ti vjerujem.I koji ću biti tamo, da ti otvorim vrata u pravi čas.

(20. veljače 2016., Flora Green)