Vrt treba njegu cijele godine, to je općenito poznato. Osobito je s proljeća važno obrezivanje, čišćenje, grabljanje, rezidba, uklanjanje starih stabljika, paljenje grana stradalih u snjegolomu, poravnavanje ledine, učvršćivanje ograda i potpornja, bojanje i premazivanje. Poslije će doći lukovice, stajnjak, humus, kompost, formiranje gredica i sve po redu, po vrtlarskim pravilima. Poneka mlada stabla, grmove i trajnice, rijetkosti poput cedrova i sekvoja, nećemo vidjeti u punoj snazi i ljepoti za svoga trajanja, ali to nije bitno. Oni će izgovarati naše ime bojom, mirisom, hladovinom, i onima koji dolaze poslije nas. Za razliku od ljudi, naravno, koji će nas zaboraviti ili možda zlopamtiti, jer se nismo uklopili u njihovu gredicu niti mirisali njihovim mirisom, njegujući vlastitu nezavisnost.

Danas smo radili u vrtu, moj odrasli unuk Leo Filip i ja, njegova baka. Pomogao mi je mnogo, a zajedno samo pomogli klicama i izbojcima pod starim lišćem, pa našim javorima, jagodama, sukulentima, hibiskusima i jorgovanima. Sutra je na redu KOROVNJAK i loza, mlade voćke i živica od šimšira, koju nismo uspjeli spasiti prošle jeseni. Radili smo šuteći, zapravo, svaki za sebe komunicirali smo s biljkama, telepatski. To je veoma važno, jer biljke pamte dobre želje i poruke, posađene u budućnost. Štoviše, ako je vjerovati Tomi Akvinskom, postoji i jedna elementarna, “biljna duša” , veoma suptilna, koja se s našom prožima i prepliće i čija je odanost neupitna. Za razliku od ljudi, naravno, koji govore mnogo i u prazno, obećanja zaboravljaju, a suptilnost im je uglavnom strana, budući da uživaju u nasrtljivosti i grubosti, najdražoj hrani egoizma i duševne ispraznosti.

Pa ipak, stojeći usred očišćena vrta, na pragu proljeća, shvaćam da se ne ljutim i primam sve o ljudima izrečeno u duhu mirne empatije. Uglavnom nisu krivi i nisu u suštini loši, za nekoga tko povremeno u ljubavi procvjeta i usreći nečije oči i srce, ali je, nažalost, ipak rođen bez korijena.

(21. veljače 2016., Flora Green)