Naša izvornost ovisi od toga, koliko smo daleko ili blizu od izvora.

Izvor, međutim, može biti posve raznorodan i različit, od neke mistične sile koja širi energetske valove i krugove, do opažajnih detalja, iz čije biti naziremo neku novu, zanimljivu cjelinu i cjelovitost. Dar izvornosti, često očitovan kroz neobičnu percepciju, jezičnu igrivost i dosjetljivost, vještinu predočavanja ili majstoriju spajanja, ne dobiva mnogo ljudi.Većina je, ruku na srce, marljiva ali neizvorna,prodorna ali nepamtljiva. Namjere su mahom grandioznije od realizacija, apetiti veći nego sposobnost i obdaremost. Stoga nam se uglavnom čini da smo njihova djela, postupke i reakcije već vidjeli, čuli, doživjeli. Matrica i repeticija preplavljuju umjetnost, dok se idejna i mudroslovna sfere gotovo guše u preradama, prevrtanjima i bilježničkim nadopisivanjima već znanih postulata, zakonitosti i paradigmi.

Milosz kaže kako postoje ljudima kojima “dadeš nekoliko kamenčića i korjenčića i izgradit će svijet ponovo”, no to je zapisano davno. U međuvremenu, originalnost je potamnila, smežurala se, ublijedila. Izuzetno je teška misija naći originalna čovjeka, bilo pastira koji se penje na vrh planine da ovjetri korito žita, bilo bljedunjava “zobljiknjigu” koji će nam otkriti nedostajajuću kariku u velikoj temi stvaranja svijeta. Rječnik poznaje nekoliko finesa ovoga pojma, pa govori kako je to : rukotvorina, prvi primjerak nečega, vjerodostojna isprava, ali i čovjek “koji je dobrih, nesvakodnevnih vrlina, nesvakodnevnih , vlastitih odlika” pa čak i čudna ponašanja ili postupaka, kakvima razbija postojeći društveni kalup.(Ovdje moramo zamijetiti kako su većina biblijskih i mitoloških likova, te “junaci civilizacija” bili prilični ORIĐINALI, mahom na granici sociopatije. A tolika je valjda, cijena veličine.).

Uglavnom, čini se da opsežno obrazovanje, dobri odgojni i socijalni uvjeti ipak ne stvaraju previše originalne ljude, možda zbog “zorta” koji osjećaju u usporedbi s onima čije su primjere temeljito upoznali. Istočnjaci vjeruju u “moć prvogleda”, da istu stvar vidiš na način neopterećene duše, kao da si netom rođen za ovaj svijet. Zapadnjaci cijene “iskru” koja upali šumu asocijacija, duševnu uzburkanost, provokativnost i snagu privlačnosti (atrakciju). No, gomilanjem tih osobina i neprestanim njihovim guranjem ispred suštine djela, također dosižemo zamor i prezasićenost. Tada nam lako prodaju bofl, nemušti pokus, zakukuljenu banalnost pod veliku umjetnost, a da se pri tom nitko ne usuđuje podviknuti “Car je gol”. Ne vjerujete li, uzmite slobodan dan i obiđite nekoliko modernih galerija, pa mi svratite na kavu, da porazgovaramo.

Konačno, kako ćemo razlučiti izvorno od neizvornog, a da ne ispadnemo zanovijetala i “nekvalificirani” prosuditelji ljudi i njihovih djela? Mislim da je to istovjetno gašenju elementarne žeđi. Napiješ li se s izvora, iz skupljenih dlanova ili iz zemljana vrča, cijelim se tijelom razlijeva blaženstvo, snaga i zdravlje. Potegneš li iz plastične boce neku odstajalu prozirnu tekućinu zvanu vodom, dobivaš želju da je brzo ispljuneš i očistiš usta. Baš kao sa rečenicama, oblicima, zvukovima, ljudima i svim ostalim, što s Izvora ne dolazi.

(25. veljače 2016., Flora Green)