Nekakav Ripić i još nekakvi TREĆOREDCI i škapularnici razni, šalju mi na mail “Poruke Božje ljubavi”. Doslovce su me zatrpali, no moram reći i da su (očekivano) nesigurni u pravopisu, pa mi je muka čitanja, uz cmizdravu, pekmezastu sadržinu, još napornija. Nisam toliko benevolentna i sada kažem DOSTA.Molim vas, prestanite me spašavati. Ne želim biti spašena, a još manje želim stjecati zasluge za bilo kakav drugi svijet i “rezervni uzmak” kad mi dođe vrijeme. Religija, kako se danas shvaća i tumači, uopće me ne zanima. Njeni prijenosnici i tumači u pravilu mi nisu simpatični. Radije čitam homilije (na kajkavskom) naših fratara, čuvara pismenosti i uljudbe, koje Krleža označava kao “pismoznance naše stare” i hvali, s pravom, kao velemeštre duha i stila.

Ako je religija (re-ligo) ponovna uspostava VEZE čovjeka i Izvora života, ako nas vraća onom najboljem, produhovljenom, spoznajnom, optimističnom i općeljudskom, potencirajući ljubav za stvarni svijet i sva njegova bića, tada s njom nemam nikakvih problema niti uskrata. Doživljavam SVIJET kao “teološko mjesto”, divim se prirodnoj ravnoteži, tisućama unikata stvorenih od prirode, veličanstvu godišnjih doba, zemaljskim plodovima, ljekobiljkama, vodi, zemlji, zraku i veličajnom nebu, najdivnijoj pozornici. Nikada mi ne presahne nadahnuća, kada sam prožeta tim i takvim zanosom. A ako je, per definitionem, BOG sve ono “što nas nadilazi i nadmašuje”, tada sam zasigurno u njegovoj blizini i stalno s njim u dodiru. I vrlo dobro razumijem znakove i poruke takve “odabrane blizine” (Golub).

Cijela je priroda duhovna i oduhovljena, dok je umjetnost njen odraz, u različitim varijantama i čulima dohvatljivim oblicima. Pišem o tome od prvih rečenica do danas, ergo, i sama prenosim nekakve “poruke”. Mislim da imam oko 50 pjesama u svim hrvatskim antologijama duhovne lirike od one prve “U SJENI TRANSCENDENCIJE” (Petrač/Jurica) do ove posljednje, u čast sv. FRANJE, nedostižnog uzora svih pjesnika i obožavatelja prirode. I da, među prvim sam nagrađenicima PASIONSKE BAŠTINE, i također, polihistor, teolog i pjesnik Ivan Golub nazvao je moju zbirku kajkavskih soneta “JEZUŠI” laskavim naslovom “molitvene knjige”.

Ufam se reći da dobro poznajem Bibliju, o čijoj sam metaforici i simbolici vodila prelijepe razgovore sa fra Svetozarom u Međugorju, gdje sam također bila mentor likovne kolonije na sakralne teme. Toliko smo se pak zanijeli u razgovor o jednoj od najvećih knjiga 20. st., HOLZNEROVU “Pavlu”, da mi je zaboravio dati nešto važno, što je uz veliku ispriku naknadno poslao na moju adresu.Nastupala sam u katedralama i crkvama (Selca na Braču, Pag i dr.), ulazila u džamije i ašrame, naučivši sure i mantre, koje se tamo mole, iz srca i iz uvjerenja. I što sada? Da idem okolo i propovijedam, htjeli to nevoljnici-pozemljari slušati ili ne, ili da kao svi pristojni ljudi pohranim svoje tiho iskustvo metafizičkoga, tamo gdje jedino spada, u svojoj duši

Konačno, zaboravih reći da na ovom svijetu imam sve što ljudskom srcu treba: djecu, unuke, naklonost prijatelja,osobe vrijedne ljubavi, knjige, slike, glazbu, smijeh, uživanje u susretima, prijateljstvima,putovanjima, darivanjima, duhovnim dodirima i prožimanjima. Ima onaj stih: “Mnoge smo i mnogo voleli”, a ja bih dodala: “I bili mnogo voljeni”. Držim to svojim velikim dometom. Smatram se, poput Mandeljštama, “strpljive vode učenikom”, pa računam da imam šanse doseći prosvjetljenje, cilj ljudskoga života na zemlji.Bila bih zahvalna pošiljateljima poruka s gornje adrese, da me ne izlažu ljutnji, koja je velika prepreka na takvom putu.I naravno, želim im sve rajske i ostale slasti, daleko od moga vidokruga, o kojima ja neću ama baš ništa znati.

(24. veljače 2016., Flora Green)