I.

Otvorio sam frižider i izvadio pureću salamu u papirnatom ovitku. Narezao sam krišku kruha, a zatim sam u ruke uzeo komadić pureće salame te ga uredno složio na odrezanu krišku kruha davno uvježbanim vještim pokretom jednog rutinera. Vratio sam papirnati ovitak s purećom salamom u frižider. Pogledao sam u šalicu koja je stajala pored kriške kruha sa salamom i shvatio da sam zaboravio iz frižidera uzeti mlijeko. Uvečer uvijek s purećom salamom i kriškom kruha popijem čašu hladnog mlijeka. Mnogi tvrde da je mlijeko zdravo. Ne vjerujem da je zdravo ali mi mlijeko paše, a ja često radim ono što mi odgovara. Po tome se ne razlikujem od ostalih ljudi. Morao sam opet u frižider. Mrzim kada nešto zaboravim uzeti iz frižidera pa ga moram ponovo otvarati. Guma koja je oko vratiju potpuno je sjebana i svakim otvaranjem frižidera još se više oštećuje. Ipak sam ga otvorio i uzeo mlijeko koje je stajalo na vratima.

Ja volim mlijeko. Ili bar ono što danas zovu mlijekom. Sjetio sam se da sam prije nekoliko godina na televiziji vidio prilog u kojem neki jadnici protestiraju protiv upotrebe mlijeka u prehrani. Tvrdili su da krave boli kad ih se muze i da ljudi nisu stvoreni da piju mlijeko. Ne slažem se s njima. Otkud oni znaju da krave boli kada ih se muze? Mene nikada ne boli kada mastrubiram a činim to gotovo svakodnevno. Možda krave uživaju u mužnji kao ja u masturbaciji? Nekoliko sam puta vidio pokojnu strinu kako muze kravu i nije mi izgledalo da kravu boli. Strinu su ruke nakon mužnje redovito boljele. Pomislio sam i je li moguće da hmelj ili ječam doživljavaju bol kada se pripremaju u industrijskom procesu da postanu pivo. Protiv upotrebe pive u prehrani nitko ne protestira zbog boli hmelja koji udaraju mašine i melju u sitni prah.

Ne želim nikada prestati piti mlijeko. Borio bih se za svoje pravo da uvečer pijem mlijeko do posljednje kapi krvi.

Otpio sam gutljaj iz šalice. Dobro je ovo što oni zovu mlijeko. Jednoga dana ću svakako na glavnom gradskom trgu povesti protest protiv onih koji su protiv mužnje krava i protiv mlijeka. Ali ne danas. Danas me boli glava a i suviše je kasno za protestiranje. Da sada protestiram nitko to ne bi vidio i moj protest nitko ne bi mogao gledati na televiziji.

Odnio sam kruh s komadićem pureće salame i čašom mlijeka u svoju sobu. Stavio sam sve pred kompjuter i otvorio Word. Kompjuter mi je jebeno spor pa za otvaranje bilo kojeg programa treba nešto vremena. Jedem kruh s purećom salamom i pijem šalicu hladnog mlijeka. Danas me svemir voli. Točno kada sam progutao zadnji komadić hrane i otpio zadnji gutljaj, Word se otvorio. Bilo bi krajnje bezvezno da se program otvorio dok sam bio na sredini s jedenjem sedviča ili da sam pojeo sendvič pa da onda buljim u ekran i pasivno čekam da se progarm konačno otvori.

Krenuo sam pisati: ” Otvorio sam frižider i izvadio pureću salamu u papirnatom ovitku. Narezao sam krišku kruha, a zatim sam uzeo u ruke komadić pureće salame te ga uredno složio na odrezanu krišku kruha. Vratio sam ovitak s purećom salamom u frižider…”

Morao sam na kraju staviti tri točke, naprosto sam morao. Uvijek se još nešto desi poslije nekog završetka. Ne razumijem u potpunosti kako to funkcionira, ali dešavanja u životu su jedna bolna konstanta.

Tri točke su predivna izmišljotina.

II.

Ujutro sam ustao. Zaprvo uopće više nije bilo jutro. Bilo je podne. Dakle, ustao sam ujutro u podne.

Na kredencu je stajao njen popis za trgovinu. “Kupi kruh, mlijeko i pola kilograma mrkve.” Ona je sada na poslu. Pored popisa stajala je crvena novčanica od pedeset kuna. “Nekad su bile plave”, pomislio sam nepotrebno. “Kupit ću sve sa popisa”, rekao sam sam sebi. Sigurno ću to kupiti. Ljudi moraju vršiti svoje dužnosti inače bi u svijet bio vrlo kaotično mjesto.

U kupaonici sam se umio. Hladna voda mi nije prijala. Nakon što sam se umio hladnom vodom pustio sam u lavabo mlaz vruće vode. Na tren mi je došlo da se umijem kupućom vodom pa da urlam, ali sam odustao. Urlanjem bih probudio psa koji je spavao u kuhinji, a onda bi se taj pas sjetio da je gladan i ja bih bio prisiljen nahraniti ga. Umjesto toga, odlučio sam se ubiti. Međutim, ničeg oštrog nije bilo u blizini. Prislonio sam keficu za zube na zapešće i pritiskao. Nije boljelo a niti nije nanosilo nikavu štetu. Koliko bih dugo trebao trljati keficu za zube da napravim nekakvu, bilo kakvu štetu na zapešću? Godinu dana? Duže? Sve bi mi sigurno dosadilo za petnaestak minuta ako ne i prije. Umjesto da dovršim samoubojstvo keficom za zube, oprao sam zube. Pogledao sam se nakon pranja zuba u ogledalo. Zubi mi uopće nisu bili bijeli. To je zato što sam pušač. Svako pranje bilo je potpuno besmisleno. Da ih operem milijardu puta, opet bi bili žuti. Pomislio sam, također, da bih danas trebao prestati pušiti. Međutim, kao što nisam sposoban ubiti se tako nisam sposoban niti prestati pušiti.

Otišao sam u kuhinju. Pogledao sam kroz kuhinjski prozor. Dolje je jedna žena u smeđem kaputu hodala ulicom. Potpuno nezanimljiva scena. Bilo bi dobro tu ženu gađati zračnom puškom s prozora. Nemam zračnu pušku, zato i to otpada. Otvorio sam frižider i izvadio iz njega papirnati omot s purećom salamom. Ostala je još samo jedna jedina narezana kriška pureće slame. Zatvorio sam frižider, strpao komad salame u usta i otišao do popisa za dućan koji je još stajao na kredencu. Dopisao sam ispod svega: “pureća salama”, zatim sam otišao opet do frižidera. Otvorio sam ga. Unutra više nije bilo pureće salame. Zatvorio sam frižider i vratio se do popisa na kredencu. Dopisao sam ispod “pureća salama”, “10 dkg”. Onda sam malo razmišljao, precrtao dkg i dopisao “dekagrama”. Da ne bi došlo do zabune. Pogledao sam kroz prozor ponovo. Dolje na ulici, hodala je žena u smeđem kaputu. Da li je to ona ista žena od maloprije ili neka druga žena? Možda je sada na gradskim ulicama jedna te ista žena u smeđem kaputu umnožena do u beskraj. Na tramvajskoj stanici 250 istih žena u smeđim kaputima čeka tramvaj. Na aerodromu žena u smeđem kaputu na mjestu pilota upravo uzdiže avion u nebo na putu za Frankfurt sa sto i pedeset žena u smeđim kaputima na putničkim mjestima. Tristo tisuća žena u smeđim kaputima bere u okolici Bangkoka rižu do koljena u vodi. U Indiji milijarda i dvijesto milijuna žena u smeđim kaputima hoda ulicama, glumi u sapunicama, kuha ručak i obavlja druge svakodnevne poslove. Možda sam ja posljednji muškarac na planeti a oko mene su ostale samo žene u smeđim kaputima?

A ja mrzim smeđu boju. Prezirem je.

Ponovno sam otvorio frižider. Pureće salame opet nije bilo. Zatvorio sam frižider. Ako ga otvorim dovoljan broj puta, unutra će se jednom ponovno pojaviti pureća salama. Otvarao sam i zatvarao frižider desetak puta ali se ništa nije deševalo. Samo se ionako već dobrano oštećena guma na vratima još više oštećivala. Odustao sam. Zaključio sam da u frižideru više nikada neće biti salame ma koliko puta ga otvarao. Otišao sam do popisa za trgovinu i dopisao ispod: “salama u frižideru ne postoji”. Zatim sam otvorio frižider i ponovo ustanovio da unutra nema pureće salame. Umjesto salame izvadio sam mlijeko. Volim ujutro popiti čašu hladnoga mlijeka. Neki kažu da nije zdravo piti nešto što je hladno. Ja činim ono što mi odgovara. Kada bih stalno slušao druge ljude nikada ne bih ništa napravio u životu. Ja i inače nikada ništa ne napravim u životu. Onda sam razmišljao o životu. Što bi se desilo ako sve što radim i inače, napravim za jako malo vremena? Da provjerimo. Zatrčao sam se prema prozoru – dolje je hodala žena u smeđem kaputu, zatim sam napravio skok do fižidera, otvorio ga – unutra nije bilo pureće salame, onda sam u dva skoka otrčao do kupaonice i trljao kratko zapešće keficom za zube. Onda sam otrčao opet u kuhinju i tamo na popis za dućan dodao: “kada čovjek brže obavlja stvari u svome životu, ostane mu više vremena za život!”

Nakon toga, čaša hladnog mlijeka jako je prijala.

III.

Izašao sam na ulicu. Uvijek kada izađem na ulicu prvo pogledam nebo. To vječno pitanje – da li će kišiti ili neće. Danas za takav potez nije bilo potrebe. Vani je bila gusta magla i nebo mi je, kud god bih pogledao, bilo ispred nosa. Ali navika je navika. Pogledao sam gore. Gore nije bilo ničeg.

Kada izađem iz stana, prvi korak na ulici je najteži. Napravim ga redovito s ogromnim naporom. Drugi korak je također težak. Osjetim u sebi i da je nepotreban. Mogao bih leći na pod i kotrljati se dalje. Tada ne bih morao brojati korake. Ne bih se tako ni za što morao optuživati niti opisivati težinu koraka.

Sjetim se da sam zaboravio popis za dućan na kredencu. Mlijeko i kruh sam zapamtio. Pitao sam se što je još pisalo na tom papiru. Nisam se mogao sjetiti. Moglo je pisati bilo što. Marmelada. Brašno. Čokolada. Pecilni prašak. Banane. Mislim da je na slovo k. Korito. Kišobran. Kabanica. Karmine. Karabin. Kruške. Kurac. Sigurno je pisalo – “kupi kurac!” Baš tako s uskličnikom. Iza riječi “kurac” mora se pisati uskličnik. Kako bi se naglasilo da se radi o prostoj riječi.

Napravio sam četrdeset i treći korak. Cijelo to vrijeme dok sam razmišljao što to još treba kupiti, ja sam brojao korake. Svaki je bio jednako bolan. Svi koraci su bolni. Ispred mene je žena u smeđem kaputu. Ostali hodači na cesti ne vide se zbog magle. Ja moram upoznati tu ženu koja mi zagorčava život! Ubrzao sam korak. Skočio sam ispred nje: “Oprostite, da li bi sa mnom otišli na kavu?” Žena je zastala i pogledala me ljutito. Onda je nastavila hodati skutrivši se preplašena u sebe. Ubrzao sam za njom i opet skočio ispred nje te ponovio svoje riječi. Ovaj put je kimnula glavom i povela me za ruku u prvi kafić na koji smo naišli.

U bircuzu nije bilo nikoga. Šutjela je. I ja sam šutio. Konobara niotkuda. Pokretom ruke dam joj do znanja da bih joj rado pomogao da skine svoj smeđi kaput. Ona odbije. Ja šutke ponovim svoju želje da joj pomognem da skine kaput i potvrdim sve jednom piruetom. Ona pogleda u pod i stane svlačiti svoj smeđi kaput. Svukla ga je sama. Nisam joj pomogao. Ispod tog kaputa imala je još jedan smeđi kaput. Isti onakav kao ovaj što je upravo skinula. Pokretom ruke dadoh joj do znanja da bih rado da svuče i taj kaput ali me više nije pratila. Sjela je na visoki barski stolac i krenule listati novine. Sjeo sam prekoputa. Pokušao sam pročitati naslove ali je brzo listatala. Na kraju je iznervirano bacila novine u stranu. Zapalio sam cigaretu i otpuhnuo dim u plafon. I dalje smo šutjeli. Popravila je frizuru. Plava kosa. Ofarbana. Na licu joj madež ispod oka. Nalaktila se na stol a onda se zagledala negdje pored mene. Konobara nema pa nema. Otpuhivao sam dimove cigarete i osvrtao se oko sebe. Na zidovima crteži gradskih motiva. Sepija. Vrlo loši crteži. Učini mi se da na najudaljenijem vidim njujorške twinse. Ustanem sa stolice, približim se, a kada tamo paviljon na Zrinjevcu. Zimska scena. Snijeg. Opet – ništa.

Osjetio sam malu odgovornost zato što se žena u smeđem kaputu dosađuje sa mnom. Izvadio sam jaje iz džepa. Pokušao sam mađioničarski trik u kojem to jaje nestaje. Međutim, jaje mi isklizne iz ruke, padne na pod i razbije se. Okrenem se prema njoj da joj dam do znanja da mi se to nikada prije nije desilo, ali ona me uopće nije gledala. Šminkala je usne.

Konobara niotkuda. Pišalo mi se. Odem na wc. Do pisoara prođem pored obješenog konobara. Kada sam se vratio, žena u smeđem kaputu je nestala.

Na stolici je samo ostao, nemarno odbačen, njen smeđi kaput.