NIJE MENE BRIGA ZA ME….

Kontesa Jevrić imala je dugu, njegovanju plavu kosu, zelene oči, stas kao Amazonka, dubok, pušački promukao glas i pisala je odlične pjesme. Također ih je znala krasnosloviti, s odličnom dikcijom, lijepo modulirajući riječi, držeći ruke sastavljene vrhovima jagodica. Srkala bi kavu ili rakiju malenim gutljajima, pričajući sordinantnim tonom neku svoju anegdotu iz Prištine ili Peći ili Beograda, mjesta koja su činila njen životni (gotovo bih rekla: Bermudski) trokut. Lijepo se oblačila i bila legendarno spora: pred hotelom bi čekao autobus pun nadobudnih pjesnika, putnika za Lukovdol, dok bi ona slagala svoje špange , šalove i narukvice i pomno mazala trepavice…

Bila je empatična, topla. Čak i krajnje nepovjerljiva Vesna Parun dopuštala joj je da uđe u prijateljsku blizinu i njen privatni “bunker” u Pionirskom gradu. Mogu se sjetiti namah nekih njenih stihova: “Modri anđeo u srži zore vjekuje” ili “Premalo te ima za tajnu uspavanku/ Previše za predjel tihog ognja”. Poklonila mi je desetak najdragocijenijih knjiga iz moje knjižnice, poput biografije V. Woolf ili korespondencije Rilke-Cvetajeva-Pasternak. Posljednjih godina života teško je preživljavala, i ugasila se tiho, izvan svoga doma, u skladu sa stihom: “Smrt je najmoćniji dokaz da postojimo”.

Imala je jednu sjajnu uzrečicu, s kojom se jutros probudih, potpuno jasno začuvši u glavi kako mi veli onaj baršunasti glas: “NIJE MENE BRIGA ZA ME.”
Eh, Darinka, lijepa naša Konteso,vjerujem da su doista, u nebeskom sanatoriju, tu brigu preuzeli anđeli. Sanjaj slatko i spokojno.

Tvoja prijateljica Flora Green

 

Darinka Jevrić

FRESKA

u nemirima mirna
u vrtlogu sama
zidovi ti kradu sjenke
sklopiš mi ruke u molbu
u jecaj
u hvala
stoljetnu ljepotu mi
ne cenjkajući se
daš odmah