Nekada davno, Cvetajeva je pisala kako je teret ŽENSTVA težak sam po sebi, zbog silnih očekivanja i uloga, koje je društvo namijenilo ženi: da bude majka, domaćica, odgajateljica, radnica, učiteljica, hraniteljica, ljubavnica…Da bude vrijedna, korisna, prisebna, okretna i snalažljiva, štedljiva, razumna, potrpljiva- ali obvezatno i na prvom mjestu neprimjetljiva, da se ne natječe, ne konkurira, ne smeta velikim umjetnicima, ratnicima, generalima, duhovnicima i mudracima, silnicima i otimačima u njihovom poslu konstantnog kvarenja svijeta i ponižavanja duševnosti. Svijet je stvoren po mjeri Cezara, Aleksandra, Džingis kana, Sulejmana, Staljina, Hitlera, Causescua i drugih-nikako po mjeri žena koje su ih rodile, odgojile i osposobile za svijet i život. Uvijek sam mislila: Imaju li inkvizitori, ubojice i mučitelji, negdje sakrivenu baku,majku, sestru, ljubljenu ženu, na koju pomisle u danima patnje i očaja, koju su izravno prouzročili?

Roditi se u “drugom spolu” kako veli Simone de Beauvoir, znači nužno biti spreman na gerilu cijeloga života. Žena mora biti dvostruko hrabrija, pametnija i izdržljivija, gorljivija i nadarenija, da bi u muškom svijetu opstala, kamoli uspjela. Ako se ne odluči za standardni građanski okvir braka, dodala je dobrovoljno još jednu željeznu kuglu na nožni zglob. Ako želi govoriti, oglasiti se, biti PRISUTNA, iskazati svoju posebnost, talente, osjećaje, svakako može računati na prezir, podmetanja, neizmjernu zlobu, mizoginične ispade, tračeve, ujedanja, progon i onemogućavanja svih vrsta. Naći će se njen “dežurni inkvizitor”, koji će uredno obaviti posao vraćanja žene u zadani trokut: kuhinja-dijete-crkva, ili ona famozna “tri K” iz doba formiranja građanske klase.Ako je previše tvrdoglava, uništit će je drugim sredstvima, ciljajući pravo na SRCE, tu njenu vjekovnu slabu točku, ugrožavajući ONO ili ONE koje želi po cijenu života zaštititi.

Stoga je USPJEŠNA ŽENA uglavnom oksimoron, znak za oprez, budući da iza toga zasigurno stoji drama odricanja, žrtvovanja, mnogo ožiljaka, još više tuge, melankolije i gorčine, o kojoj društvo ne zna i ne želi znati ništa. Aktivistice su “dokone uličarke”, umjetnice su “hašomanke”, slobodne žene su “lezbijke”, moćne žene su “muškarače”, znanstvenice su “šleperice” za nekim muškim autoritetom. Ne treba tu mnogo razmišljati, osobito ako se nisu u životu “snašle”, pa ne postadoše nedodirljive- bogate i slavne, u kom slučaju im slijedi puzavo laskanje i škrgut zubi u skrivenoj pozadini.

Da, naravno, postoji priča (osobito u religijskim učenjima) kako su žene graditeljice mosta za prijelaz u “zlatno doba” čovječanstva, no to je dokona zabava, više negoli uljudbeni mit. Naime, one bi smjele graditi,čak fićukati pod skelama, pušeći i držeći ruke u džepu plavog keper-kombinezona, natežući pivo iz flaše, kad ispeglaju milion košulja, skuhaju dva miliona obroka, podignu 3-4 vojnika i pokojeg kardinala, i odslušaju sto tisuća litanija i teorija iz pozadinske “muške glave”, o tome kako se mostovi grade i čemu zapravo služe, a što ženska pamet, u pravilu, nikada neće shvatiti!

Sretan vam Dan žena, svima koje se tako osjećate, u bilo kome spolu!

(8. ožujka 2016., Flora Green)