Osim što ima smisla za humor i znade zanimljivo pričati, moja majka u mladosti je lijepo pjevala.Znam sve njezine omiljene pjesme, uglavnom narodne i starogradske, a osobitu jednu, u kojoj se opisuje kako “Trudan putnik stiže domu svom”, noseći kiticu cvijeća. Tamo ga čeka brižna družica i potom ide stih: “Dvorila ga mlada gospođa, / Puna mira i milosrđa”. Zasigurno je to veoma starinski ideal, stotinu puta promijenjen i pervertiran u partnerskim odnosima, pa i u sveukupnom današnjem društvu, koje pred “nježni spol” postavlja cijelu skalu nemogućih zahtjeva, da bi uopće, kao žene, izašle iz duboke, često nezdrave sjene i zakutaka, kamo su potisnute.

No, ipak, ma koliko se rodne uloge promijenile, već se desetljećima pitam, što je to SUŠTINSKO gotovo nestalo iz naših društvenih odnosa, intime i privatnosti? Sretala sam doista mnogo žena, po svemu različitih, drugačije kulturološki, odgojno, rasno i genetski obilježenih. Bilo je među njima gotovo genijalnih, dubokoumnih, stručnih, lijepih, neodoljivih, istančanih, suptilnih, neosvojivih,samosvjesnih, tajanstvenih, buntovnih, darovitih, revolucionarnih, razmaženih, povlaštenih, ogorčenih, gorljivih, nepopustljivih, hirovitih, ofanzivnih, osvetoljubivih, manipulativnih, velikodušnih, pobožnih, odlučnih, autoritativnih, prepredenih, izvještačenih, nadobudnih, ranjivih , sumnjičavih, požrtvovnih, pokroviteljskih,frustriranih, ljubomornih, ciničnih, zaljubljivih, srcolomljivih, ćudljivih, neuklopivih. Ponajviše samostvorenih (self-made) koje su same sebe od zadanog materijala uzdigle do željenoga cilja, postavši “onakvom kakvom su se zamišljale”, da parafraziramo jedan stih.Ali i takvih, koje su uporno odbijale odrasti i koje su često gubile “ružičaste naočale” padajući u očaj kad im se odjednom ukazalo rošavo lice stvarnosti.Vječite curice ili prerane starice, zakrinkane u osobnosti “mladih gospođa” koje čekaju da jednoga dana neki putnik…i kako to već ide.

Kad razmišljam o njima, nikada im u mislima ništa ne zamjeram.Čak ni onima, koje su tvrdile da “nemam poziva” i nikada neću spoznati slast prave vjere, ili onima koje su htjele skršiti i promijeniti sve moje navike, zaklinjući se da su pozvane “očistiti mi karmu” i biti mojim duhovnim učiteljicama. Ne žalim za našim bogatim razmjenama, darovima, druženima, ispreplitanjima, trenutcima povjerenja, apsolutno ni za ćime, što je u meni stvorilo slojeve zanimljivih iskustava i spoznaja, štoviše, povremene ovisnosti o jednom biću, premda sam se zaklinjala da to neću dopustiti. Gajim poštovanje za žensku prirodu, duševnost, pamet, za ono što Mirna W. definira u pjesmi “Žene letiju”, ispravno ih videći kao izvorne VASIONKE, uzdignute nad prizemnošću svake vrste. Pa, ipak, ako je dopušteno reći cum grano salis, i da u mom oduševljenju ostane mrvica nužne skepse, vraćam se omiljenoj pjesmi svoje majke. Sada, u visokoj zreloj dobi, sa zebnjom pitam: Zašto mi nikada ni jedna nije donijela u život, predočila i pokazala taj idealni duševni spoj, u kome možda leži placebo za ovaj tako bolestan i u osnovnim vrijednostima podrovan svijet, koji vapi da mu se pokaže u aktivnu silu pretočen MIR I MILOSRĐE?

(11. ožujka 2016., Flora Green)