Piše: Franka Radić

Što je ovo? Nacionalni iskaz o gluposti. Da, ja bih željela pričati o posebnosti hrvatske gluposti.

Proizlazi iz potrebe da se bude velik, snažan i uspješan i to na jedan poseban način da sakupljajući se oko snažnih vucibatina u društvu nemaš potrebe dokazivati se da stvarno nešto znaš i umiješ, već da ližući one koji su uspješni i priznati u društvu dobivaš mrvice sa stola i spremno kao papiga im služiš.

Udvorništvo kroz koje najniže strasti se ispoljavaju dobivaju tisuće oblika koje ljudskom razumu su nedokučive. Najdraži okvir izražavanja im je nacionalni jer tako imaju materijalno vidljiv oblik snage i svoje sigurnosti. Zato iskonski mrze individualno jer ih suočava s njihovom fantazmagorijama koje kao pjena od sapunice nestaju i pokazuju ogoljenu stvarnost u kojoj njihova mizerija dolazi do izražaja. Teže za uspjesima ,netko si i nešto ako na ljestvici društvene, a to je u Hrvatskoj državne moći se uspijevaš popeti pa onda kao pijetao šepureći se svojoj naciji pjevaš.

Opasni su jer kada im se suprotstavi pojedinac koji snagu crpi iz racionalne argumentacije, a usamljen je i bez podrške onih koji su jaki , počinje njihova borba do istrebljenja. Životinjski instinkti za samoodržanjem u njima prorade i spremni su na borbu do istrebljenja, njihovoj dovitljivosti u toj borbi nema kraja, okupljaju se po zovu plemena jakih i moćnih: Oni jesu vladari Hrvatske.

Užasno je koliko milijuna ima onih koji žele participirati u njihovoj moći. Kao što književnik Vidić u svojoj knjizi «Gangabanga» kaže nacikomunizam je njihov ideološki okvir. Čudna ideologija za Europske društvene okvire, ali tako razumljiva za hrvatske svijesti. Proizašli iz «komunističkih» okvira Jugoslavije probudili su se iz svojeg plemenskog sna i oživljujući svoju uspavanu tradiciju hajdučije i divljaštva pod egidom hrvatske države kreču u njeno jačanje i prisvajanje.

Hrvatska država se doživljava kao majka koja će brinuti za svoje izgubljeno pleme i pravedno svakom hrvatskom čovjeku dati kruha i crkvene molitve. Najuzvišeniji doživljaj za junačko hrvatsko srce je skrušena molitva u Crkvi koja okuplja svoje stado. O, da ona potreseno prima u svoje redove izgubljene ovce, njihovo blejanje raznježuje tu veliku hrvatsku dušu. Na svjetlosti dana ta duša je pokorna , nježna, pristojna i umiljata, ali neka se malo zamrači ona pokazuje svoju vučju ćud; ovce kolje , na djelu je čisti darvinizam. Tko je slabiji treba se pokoriti ili uništiti. Hrvatska država treba biti jaka, a država to smo mi pleme Hrvata, a na čelu je ovan koji uz zvuke crkvenih orgulja vodi svoju pastvu u obračun s odbjeglim ovcama.

Jedina smetnja je taj prokleti svijet Zapada koji želi oslabiti naše jako pleme Hrvata, ali i tome smo se domislili, platiti ćemo one koji znanje imaju, nisu skupi za malo slave spremni su pokorno nas naučiti govoru koji Zapadu mili, pa ćemo pričati priče i priče, a u svojoj državi mi ćemo po našem. Ako i to ne bude dosta, jedan dio naših dati ćemo na odstrel, a za dobru cijenu ponuditi gospodarima Zapada da vodimo pleme kako njima mili.

E kod Hrvata ima mnogih željnih uspjeha i slave, a pleme vjerno slijedi svoje prvake. Majke svoju djecu snaže u životu uspješan moraš biti, otac ti primjerom mora biti, slušaj jače, ne možeš glavom kroz zid, tvoje osobne mladenačke sanje tek su tlapnje tvoje lude mlade glave, ugledaj se u hrvatske muževe, a ti kćerko moja odmor mužu budi da bi snažan mogao djelovati.

Hrvatska je svoja i nju jaki trebaju voditi, a vi slabi stalno ju trebate slijediti. Kao što su već komunisti govorili kojima se ne mili socijalistička država neka traže sebi u svijetu drugu domovinu. Normalno bilo bi bolje, jer nas Hrvata je malo, da ih možemo u neke humanitarne logore preodgojiti, ali nažalost taj prokleti Zapad to nam ne dozvoljava