Piše: Božica Jelušić
Nikada mi nije bila jasna ta rečenica, da se netko ili nešto promijenilo preko noći. Mislila sam da je to, uglavnom, pretjerivanje. Premda narod u poslovicana znade da “noć ima moć” i premda je mnoge u nesretnim okolnostima “pojela noć”, meni se tama činila uglavnom bezazlenom. Čak i Thoreau, nižući svoje osamljeničke bilješke iz Waldena, pripominje kako ga u šumskoj kolibi nitko nije uznemiravao, pa su čak i noćni ribiči digli ribu i tiho proklizili dalje, “ostavivši svijet meni i tami”, kako zaključuje.
Ipak, već slijedeći ulomak govori da je Thoreau svjestan nokturalnih moći, jer pridodaje: ” Tako crna jezgra noći nikad ne bijaše oskvrnuta ljudskom nazočnošću. Vjerujem da se ljudi još uvijek pomalo boje tame, premda su sve vještice obješene, a uveli su nam kršćanstvo i svijeće”. Naravno, boja tame i na dnevnom svjetlu upozorava kome se služi: Đavo je “princ tame” a svi crnokošuljaši i ljubitelji crnih odora i barjaka na simboličan mu način iskazuju odanost. U “civilnom” svijetu crnilo je tuga ili dostojanstvo klase i položaja,kao kad kralj nosi blještavu odjeću a tajni savjetnik ili redovnik diskretnu crniunu. No dalje od toga, čini se, crni vrag crno misli i crnom bojom piše.
Uglavnom, postoji takva noć, znojna, grčevita, nesaničarska, dugočasna i s naporom provedena “na krevetu ludu, u maštinu cvijeću” (Ujević), kada te potovare slike, prikaze, zakopane scene i neriješeni čvorovi, od kojih zorom bole prsti i moždane vijuge podjednako.Zaspati ne možeš, obliven si nevidljivim katranom, osjećaš smrad lomače, koju ti negdje pripremaju za buđenje u stvarnosti.Tamo, gdje ćemo uvijek biti sami u nesreći, bolesti, odlaženju i smrti. Upravo o tome učiš, spoznaješ, I, sričući slova priručnika praznine.
Znaš da od tisuću stvari odustaješ, samo ne znaš kako ćeš i u kojoj formi to ljudima propćiti. Znaš da si starosti i nemoći predao moć, polažući oružje na golo tlo samoće. I naravno, znaš da te u tom času netko zaboravlja, prepuštajući te žeđi u pustinji neljubavi, tihom odumiranju. Osjećaš kako pod prozorom miriše kužnjak, kako potok isparava sumporne taložine, a u gnjecavu se dnu oblikuju glinasta polubića i kako stablo puca pod unutrašnjim pritiskom, tiho ječeći. To je ta noć i to je prekonoćna promjena, od koje strepimo od prvih dana svjesnosti.
I tako, stojimo usred sobe, koja više nije naša, jer mi nismo svoji ni isti, koji bijasmo jučer. Navlačimo odjeću, obuvamo cipele, pijemo nepotrebne pilule. žvačemo bezukusni kruh. Melankolično mjerimo okom do jučer poznat prostor, u kome za nas nema ohrabrenja ni utjehe. Jutro je, no nama potpuno ravnodušno. Vrebamo u njemu onu sivu nijansu, preostalu od sumraka i čekamo da se ponovo spusti noć, koja nas je promijenila i učinila bližima bratstvu sova, netopira i utvara, negoli stvarnim ljudima.
(19.ožujka 2016., Flora Green)
radio gornji grad 
