Piše: Božica Jelušić
I tako, cijeli dan vjerujem da će se nešto lijepo desiti.
Hranim svoj naivni optimizam: fotografiram grm japanske jabuke, divlje zumbule, sunovrate, pupoljke. Kuham čaj, mirišem egzotične arome. Ne bez trunke narcizma, otvaram svoje krasopisne bilježnice i pokušavam nešto novo zapisati, u čemu, međutim, ne uspijevam.
Naprosto stoga, što se ono lijepo ne događa nikako, ne pokreće se prema meni iz sive moždine neba , iz ravnodušnosti bližnjih. Zaleđena sam u čekanju, u Jelabugi, gdje pletem konopac riječi, istim dosadnim pokretom, već pola stoljeća.
Jesu li me svi zaboravili? To je , realno, sasvim moguće.Zašto bi me se sjećali? Po dobrim djelima, po darežljivosti, po humoru, po dobroj formi i neodustajanju od pravih stvari i njihove obrane? Iskreno, ne držim to velikom zakladom vrlina. Stvari dođu i prođu, malo toga opstane dugo i zauvijek. Baš kako veli Milosz: “Od života, jabuke koju je prerezao vatreni nož, što će ostati?”.
Sada je večer, dan je prošao, ruke su ljepljive od meda, čaj je popijen, u sobi je samo lahorast miris unukove kose i ponovo sam
predana uzaludnosti: mislima,površnom listanju knjiga pod lošim svjetlom, trijaži riječi koje naviru iz neke pozadine, kojoj sam ih povjerila na čuvanje. Ponekad, u bezvoljnosti i mrtvilu mašte, nismo više negoli drveni lutak, polomljenih dijelova spojenih žicom, koji se njiše u praznoj galeriji, kamo nahrupljuje mrak. “I kroz prostor tame, ponoć stresa uspomene, / Kao što maloumnik trese mrtvu geraniju”.. Je li to T. S. Eliot? Rekla bih da jest, nevoljna da provjeravam. Dakle, jest.
Baš kao što i ja JESAM, ona Mala crvena kokoš, o kojoj sam već govorila, osuđena da sama za sebe nađe zrno, odnese ga u mlin, umijesi hljeb, ispeče ga, i samo tako, jedino tako, rekla bih, može blagovati za stolom, ne očekujući nikoga i ne nadajući se ničemu ni od koga.
F. G.
radio gornji grad 
