Piše: Božica Jelušić

Sinoć sam gledala (ponovo) LJETNIKOVAC NA ZLATNOM JEZERU, dirljivu priču o dvoje starih ljudi, koji se za divno čudo, nisu prestali voljeti, već u bolesti, senilnosti i ćudljivosti staračkih karaktera, ostaju zajedno, slijepljeni kao dva “medenjaka u škatulji”. Složen odnos oca i kćeri također se na čaroban način zacjeljuje udarom milosti i prepoznavanja, kao što i jedna mladenačka pobuna u zakrilju staračke osebujnosti doživljava katarzu. Divan film, labuđi pjev glumačkog para Hepburn/ Fonda, iz zlatnih dana filmske industrije., koja je tada još bila i umjetnost. Neponovljivo, rekla bih.

Međutim, jezero je glavnim predmetom moga uzbuđenja. Bila sam tamo, na licu mjesta, kod Bostona, čak i u toj kući, ako je vjerovati vodičima. Započeh marljivo tragati za fotkama, da se pohvalim, no nakon desetak minuta potrage, želja je splasnula.Nije potrebno da to podijelim s drugima, dovoljno je da ja znam, da se jezero giba i njiše u mojoj nutrini, golemo živo zrcalo, toliko ispunjeno neuhvatljivim slikama, da bi izdvajanje svake od njih bila nepravda prema neopisanima. A nije lako s jezerom na kraj izaći, ni posve shvatiti negovu mističnu ljepotu. Od Lamartinea, Poea, Thoreaua, “jezerskih pjesnika” Nove Engleske, pa do današnjih dana, ono ostaje neumrlom i nepotrošivom inspiracijom.Bila bi to sjajna antologija pjesama o jezeru, da se netko marljiv prihvati posla!

Veluri i lazuri, rasteri močvarnog bilja, sjene putujuće i plutajuće, lokvanji lopoči, drezga, trska, vrbe, topole, šljunak, mulj, labudovi, divlje patke, čaplje, bukavac, vodomar, orao-ribar, libela i kornjača, vodena zmija i žablji orkestri, ribe u dubini i mušice na površini-sve pripada jezeru, utopljeno u njegovu duhu i ljepoti.To je najveća zamka za oblake, najudobnija kolijevka za zvijezde. U zimi, na ledenim se pločama vide čarobni dezeni, apstraktne šare, instalacije s potopljenim čamcima i zarobljenim lišćem i žiljem, zahrđalim lancima i polomljenim ribarskim vabilicama, koje će tako dočekati proljeće i otapanje.

Jezero živi u nekom zatvorenom, a ipak živom mitu, koji obnavlja simbole, priziva utvare i prisiljava nas na pokret i na promjenju, premda se drži obala i nikamo ne otječe. Tu se najljepše čuju Whitmanovi stihovi: ” Htijejenje, htijenje, htijenje, / Uvijek rađalačko htijejenje svijeta. / Iz tame nadiru suprotne jednakostio, uvijek / Tvar i množidba, uvijek spol, / Uvijek splet jednovjetnog, uvijek razlika, uvijek neka vrsta života. / Dokazivati nema smisla, učeni i neuki osjećaju da je tako”. Napisala sam i sama više od deset pjesama o jezeru, ni jednu ne smatrajući konačnom.

Evo, i sada uzimam motorističku jaknu, zelene “lenonice” kroz koje se priroda još ljepše vidi, stavljam u džep notes i crtaći flomaster, odiljam se od stola i odlazim. Jedan moj dio već je tamo, ovdje sam samo da završim POHVALU JEZERU, koja također nije sve, nego samo jedan njegov namreškani val, preliven preko tipkovnice, zbog čega do daljnjega ne mogu koristiti čuda tehnike.Mašem vam šalom na vodene šare, idem i sretno fićukam “Kraj jezera jedna kuća mala…”

(28. ožujka 2016., Flora Green)