Piše: Ž. J/TANJUG/Vjesnik/ST Trst

Za koga je Sedlarov film o Jasenovcu rađen pokazuje i uvodni govor autora filma gdje se pozdravljaju “cijenjeni gosti” kojom prilikom, nakon izgovaranja imena novog ministra kulture Hasanbegovića, pljesak ministru traje točno pola minute – kao da se radi o nekoj estradnoj zvijezdi, a ne samo o političaru koji je zasjeo u stolicu ministarstva bez kvalifikacija da taj posao radi kako treba.

Sedlar u tom uvodnom govoru također tvrdi da ne želi revidirati povijest. Dugačak pljesak Hasanbegoviću nije ništa drugo nego pljesak reviziji povijesti za točno određenu publiku čiji kulturgeneralni predvodnik i predstavnik ovaj film svakako pretendira postati. Publika je “žedna” novih istina. Stare istine svakako “nisu dovoljno dobre” da bi se povijest dovoljno estradizirala i iskrivila. Oduzeti povijest povjesničarima jer većina ne zna kako se stvaraju novi “toliko potrebni” hrvatski mitovi.

Možda najtragičnija i najcrnohumornija tvrdnja Sedlarovog govora jeste da “je film nastao iz želje mnogih ljudi da se dođe što bliže istini”. Kao da je istina podređena nečijim željama. Ja, recimo, želim da ljudi oko mene povjeruju da je istina da sam atomski fizičar. Nisam atomski fizičar? Pa što? Možda mogu zamoliti Sedlara da napravi o meni jedan film u kojem bi me prikazao kao atomskog fizičara. Film koji bi izmislio sve moje nepostojeće nagrade za atomsku fiziku i koji bi naravno sadržavalo i falsificiranu naslovnicu Vjesnika na kojoj bi se jasno vidjelo kako sam za svoj rad dobio Nobelovu nagradu.

I kada jednom plasiram tu neistinu o sebi, nažalost bit će i nešto budala koje će povjerovati.

link na sedlarov uvodni govor prilikom promocije filma u zagrebu: