Bijah danas u posjeti vrtlarici. Ona je smirena, neupadljiva, gospođa čije je životno usmjerenje agronomija, danas umirovljena i posvećena svom vrtu. Izgleda lijepo, obasjano, dobrohotno, govori živahno ali umjereno, smije se vedro i prirodno. Upravo se bila sklonila od prejakog sunca, pa smo malo sjele na ostakljenu terasu, u pletenu garnituru od šiba, popile domaći sok i slijedeća tri sata, koja su proletjela poput petnaest minuta, neosjetno odskliznuvši u vrt, razgovarale smo o biljkama.
Najprije, obećala mi je i ove godine za moj golemi vrtu nalik prostor, one visoke suncokrete, koji su mi pozlatili cijelu prošlogodišnju sezonu. Potom, kad već nosi u malim kontejnerima za presad, donijet će i hoste, djeteline, astere, ivančice domaće, češnjak, mirisne trave, tikvice. Neka se nađe, kod nje ima svega, u plasteniku, u dvorištu i vrtu, na kompostištu, u pukotini između letvica vrtne kućice, ispod stubišta i na svim ostalim mogućim i nemogućim mjestima. Demokratična je, voli i korove, pa gavez spaja s ljiljanima, slijez i metvicu s rudbekijama, plućnjak i šumaricu s otmjenim božurima. Ima “zeleni prst”, razvila je strpljenje, biljkama ništa ne zamjera, ne dopušta razočaranju da nadvlada trajno oduševljenje.
Čak je i šimšir sačuvala od prošlogodišnje pošasti, uzgojila trešnju čije plodove obožava, kao i veliko stablo limuna u zavjetrini zida.Pružila mi je jedan cvijet da pomirišem, imaginirajući blagu svjetlost juga. Zatim mi je skrenula pozornost na udobnu ptičju kućicu, pravi apartman za krilate obožavatelje vrta. U dvorište dolaze vrapci, sjenice i zelenduri, na obrok od suncokretovih sjemenki, redovito osiguran. Kada govori o biljkama, spominje domaća i stručna imena, sezonu i uvjete za optimalan rast. Pokazala mi je vlastitu zbirku sjemena, u malim papirnatim vrećicama, označenim urednim rukopisom. Rekoh joj da me zadivljuje razina na koju je podigla svoju “razbibrigu” vrtlarenja, na što se uljudno nasmijala, kao da znade ( a vjerujem da zna!) onu mudru izreku: “U vrtu duše vrtlar si i biljka”.
Otpratila me do ulaznih vrata, pa sam usputno vidsjela zidove pune odličnih originala, slika hrvatskih autora, kao i časopise i knjige po policama. Naravno, nismo o tome stigle razgovarati, budući da su ljubiteljima biljaka njihove favoritkinje vječita i neiscrpna tema. I da, ta tri sata nije mi na pamet pala ni jedna ideopatogena zona poput politike, ni smetlište trivijalnosti poput javnog života, gdje vladaju karijeristi,pervertiti i zamorna klepetala i naklapala svih vrsta. Nekako, bilo bi me stid o tome razglabati među biljkama, koje su toliko moćne i blagotvorne, da sam pogled na njih djeluje ozdravljujuće.
Smislit ću što prije razlog za ponovljeni posjet mojoj prijateljici vrtlarici.
Flora Green
radio gornji grad 
