Piše: Božica Jelušić

Pred prelomljenom knjigom pjesama od dvije stotine stranica: osjećam li više ikakvu vezu sa stihovima, mislima, slikama i poantama? Pet godina je prošlo od prvih do posljednjih naslova i ja više nisam ista. Teško se prepoznajem u tom zrcalu, dobivajući uzvratno samo pojačan osjećaj samoće. NIGDJE NISI TOLIKO SAM KAO U SREDIŠTU VLASTITOG TEKSTA. Ljudi vjeruju da te poznaju, da znaju o tebi i ono, što sam nisi osvijestio, no barem jedno je izvjesno: NE ZNAJU izvor poezije, odakle pjesme dolaze i o čemu zapravo govore.

Jer pjesme su od lave, od nečega užarenoga, što ne smiješ rukom taknuti, već samo umom usmjeriti u ritam, oblik, strukturu. Kad se lava skrutne, još samo kratkotrajno zadržava usijanje,a potom stvara vanjski oklop, da bi zaštićene pjesme mogle dalje putovati, završavati u knjigama, preoblikovati se u druge jezike,biti raskovane ili darovane, rabljene, oponašane, prenošene ili zaboravljene.

Jedino što u tim pjesmama trajno volim, jest način na koji sublimiraju i nadilaze onu početnu nakanu, impuls i povod,zbog kojih su nastajale.Dobivši estetsku samostalnost, pjesme postoje same za sebe, mjere se svojom zrelošću i vrsnoćom. Čak i kad subjekt naše žudnje potamni ili izblijedi, kad uzbudljivo postane obično, trivijalno i prozaično, kad se Muze iza leđa smijuckaju našoj naivnosti i sljepoći od zabljesnutosti, aura idealnog u pjesmama širi se prema općeljudskom.Čitatelj koji u njima pronalazi “nešto svoje”, donosi panaceju za naš skrhani ponos i polomljene iluzije o kraljevstvu sklada,u kome smo, navodno, kratkotrajno prebivali.

Samoća, da. Ona ti je pak iskovala srebrni križić, odličje koje u mraku svjetluca na košulji prebačenoj preko stolice.Ovo je tvoja soba zakrčena knjigama, tvoj krevet,zidovi s ovješenim slikama i radni stol, na kome dvije stotine stranica čeka odobrenje za tisak. Odlučit ćeš ujutro, koje je, kažu, pametnije od večeri. A sada prepisuješ u teku ona četiri stiha, jedan katren na brzu ruku preveden na Hvaru, u kome portugalski pjesnik veli: “Od pisma do pisma nek’ se sjaj ne troši, / Što kazati ako pravo svjetlo sine, / Pod lupom prošlosti pustoš tek prosine, / Ako pusta svjetlost budnošću pustoši”.

(Flora Green, 16. travnja 2016.)