Piše: Božica Jelušić

U knjizi “Legende o Kristu” švedske nobelovke SELME LAGERLOF postoji priča o Isusovim ptičicama. Kao dječak u Jeruzalemu, Isus se igra sa svojim vršnjacima, modelirajući ptičice od blata. Njegove su ptičice lijepe, skladne, gotovo kao prave. Među djecom je i Juda, koji nespretno modelira i ne umije se uključiti u igru. Kivan je, zločest i ljubomoran. Osobito kad Isus, spazivši odsjaj duge u blatnoj lokvi, zahvaća rukom vode, te pozlati i ošareni gotove ptičice. Juda, razjaren, gazi ih nogom, uništava, bjesni. U strahu, Isus poviče: “Poletite!”, te se neke ptičice spase, podigavši se prema nebu. Izlazi Isusova majka, prizvana vikom, privija Judu na prsa i govori u: “Jadno moje dijete!”.

Ovo je samo veoma gust sažetak priče, iz koje želim izdvojiti nekoliko ključnih detalja. Oni koji su “prožeti duhom”, kreativni, slobodni, zaigrani i obdareni maštom, mogu iz blata stvoriti svijet i radovati se stvorenom. Čineći to, ne vide količinu zlobe, zavisti i zloćudnosti, koju njihov dar izaziva u prikraćenih. Ne znaju također zaštititi sebe i svoje djelo od rušiteljskih nakana, budući da ih ne vide u svojoj bezazlenosti. Oni drže da će se gazitelji glinenih ptičica, palitelji knjiga, žbiri i prokazivači, udaratelji pečata i sluganska bulumenta neke ideologije, kad-tad umiriti, okrenuti se nečemu drugome, ustuknuti, možebitno, pred ljepotom stvorenoga. Ili će vidjeti dobrotu i pred njom se uganuti , prepoznati čudo i pred njim se pokloniti.

Ali to ne postoji, jer Zlo također bira svoje kandidate, rasipajući ih po raznim točkama zemlje. Oni otimaju darovitima kruh iz ruke, ideju iz glave, slobodu i prostor djelovanja,blate im ime, izlažu ih sibirskoj zimi, zatiru spomen i prekrivaju ih crnilom. Isus je magijom dobra oslobodio svoje ptičice. Bio je to nagovještaj njegove teške sudbine, koju će dragovoljno primiti. Juda, prokazivač i izdajnik, već je pripremio omču iznad glave, koju u tome trenu vidi samo Isusova majka, izustivši: “Jadno moje dijete!”.

Dvije tisuće godina kasnije, priča će se razvijati u tisuće pravaca i meandra, stvari traju na rubu mogućega, u ilegali : umjetnost i umijeće ne mogu i ne umiju služiti,u tome je naša nevolja. Najljepša djela su stvorena “u slavu nepotrebnog”. Teški životi umjetnika vjerojatno nečemu služe- ostaje da se vidi i sudi o tome, u nekom dalekom vremenu. Isusova je mati tješila gazitelja glinenih ptičica. U pravilu, njegova bi sudbina trebala biti još gorča i strašnija.

Ali tko će se dočekati pravde, tko će preživjeti, to je suštinsko pitanje.

(7. svibnja 2016., Flora Green)