Piše:Nenad Popović

Danas je jedan od toplih, posebnih dana kad počinje kraj godine, pa je zrak pred večer kao vata, more kao ulje, svijetlo duboko žuto i meko, zalaz u dubokoj salonskoj crvenoj, a noć potom isto tako topla. S tišinom i magijom izmaglice, lučka rasvjeta kao da miruje sama u sebi. Ima se osjećaj kao da je toplina kože poravnata s vanjskom temperaturom (kako veli Semprun): moglo bi se cijelu noć provesti na terasi.

U čast toga sam se otišao prošetati na drugu stranu pulskog zaljeva, gdje su samo napuštene vojne instalacije, staze, vojni kolosjeci i ceste usred šume pinija i primorskih hrastova. Par ribiča je tamo, o kamenje i šljunak žala ne pljuska ništa, ni najmanji valić. Po puteljcima je ne tišina, već šutnja svih i svega.

Oko pola devet sam opet doma, prozori otvoreni kao da je srpanj ili kolovoz. Kuham krumpir za Slađanu, koji ću preliti maslinovim uljem. Večera mediteranska fundamentalistička, kakva je i atmosfera. Tvrdo kuhana jaja, kuhani krumpir s maslinovim uljem. To sam kasnih šezedesetih vidio u pučkom restoranu Pula u Zagrebu, dalmatinskom, kako se to tada govorilo u Zagrebu. Tamo su jeli dalmatinski i istarski studenti za deset-dvadeset dinara, a kuharice su bile isto Dalmatinke, pa su znale to prirediti. Siromašku hranu. Dva krumpira, par vlati u puno aromatičnog umaka od vrele vode i ulja s okusom češnjaka, i puno kruha. Kako jedu šljakeri na moru: bez mesa, skoro ništa i deci vina. Tema tih jela bila je hrpa kruha za umakanje, a skuhano “glavno jelo” bilo je samo aromat tom kruhu. Tada komunističkom, “običnom”, elem protiv gladi, pa stoga slatkom. A ipak, koja je to kulturna razlika bila, koja elegancija mirisa iz skoro ničega prema teškom kontinentu kruha i masti.

Elem, nakon dvanaest godina što i ja živim na Mediteranu, priučio sam se tako kuhati i ja. Pa na večer kuham ništa, “lagano” – tri krumpira, tri tvrdo kuhana jaja. Slađana je u Rovinju, snima otvorenje izložbe i vratit će se tek oko pola devet, devet.

Dok sam oprezno kapao maslinovo ulje po vrućim krumpirima mi se na kuhinjskoj radnoj plohi mi se ukazala Jugoslavija.

Jer dok ja petljam s mirisnim uljem, „pravim laganu večeru“, Slađana je pred sat i pol obilazila lokvu krvi. Otišla je snimati otvorenje izložbe, ali me nazvala da je pred galerijom sve bilo krvavo. Pet minuta prije naime, dva albanska gospodina su na kraju sezone poravnavali račune, pa je jedan onome drugome položio nož blizu jetre.

I sad neka ja drugi dan napišem kako je jedan albanski Tađo jurio svog drugog Tađu: Smrt u Rovinju sto godina nakon Aschenbacha, na rubu prezrelog ljeta i blage jeseni kad se prazne hoteli. Takav feljton mogao se napisati pred dvadeset, trideset godina, na krilima Magrisa, Jančara i Kundere, kad je bilo izgledno, skoro logično da će se vratiti nešto od Srednje Europe i kod nas.

Danas je nemoguće napisati paralelu između Smrti u Veneciji 1913. i smrti u Rovinju sto godina kasnije. Bilo bi to samo afektiranje. A i zgražanje bila bi tek prazna retorička gesta. Istina je istina, a zove se da balkanski muškarci bacaju noževe po rovinjskim kalama, istina je njihovo mrmljanje “o poslovima” pod venecijanskim baroknim svodovima. Istina je da su sad tu kod kuće, odnosno samo preko sezone, što također ovisi o njihovom bioritmu.

Uz ovo što sam zamijenio riječ jugoslavenski s riječju balkanski, sad bih trebao koristiti i ličnu zamjenicu mi i napisati: Evo, takvi smo mi. No, ne mislim je napisati. Ne prihvaćam Krležinu demagogiju o mi. Ja ne otšarafljujem žarulje pa onda mlatim pumpom za bicikl, ja ne pišam po baroknim fasadama. Nemam nikakve potrebe identificirati se s agresorom niti afektirati identifikacijama. Niti imam potrebu mrziti Beč i “Peštu”. Jebe mi se za Illyricum sacrum. Što (mi) ovi rade, estetski i egzistencijalno, to moram ionako amortizirati u sebi otkako za sebe znam. Taj privatni posao obavljam u svim njihovim “sistemima”. Već sama činjenica da šezdeset godina gledam njihovo smeće po odavno grbavim i oronulim austrougarskim i venecijskim ulicama od Zemuna do Rovinja i vlastitog ulaz u kuću, bila bi dovoljno da čovjek kupi dvocjevku.

Ovo pišem u gradu s tri tisuće godina povijesti, od toga zadnjih sto u samostalnoj i suverenoj Jugo-Slaviji: Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevini Jugoslaviji, Eseferjotu, Samostalnoj i Suverenoj Republici Hrvatskoj i kako se sve te Jugo-Slavije zovu. Dok je Rovinj pofarban za turiste a u uličicama i pred galerijama se bacaju noževi, ovaj u kojem pišem postao je jedna ruina. Promenira se u trenirkama, nekadašnje austrijsko kazalište radi tri dana na godinu.

 studeni 2013.