‘Kulturkampf’ je prvenstveno borba za dominaciju u jednom društvu – možda i puno više negoli za hegemoniju – u situaciji ‘ograničenih resursa’, kada se vladajući osjećaju slabima da drugačije, otvorenije i ‘izvankulturno’ nametnu svoju volju podanicima
Piše: Srećko Pulig (Novosti)
Je li sada u nas na djelu nekakav ‘rat u kulturi’ (‘Kulturkampf’)? Izraz se upotrebljava kolokvijalno, a ta njegova (pre)slobodna upotreba uopće nije neka ovdašnja specifičnost.(1) Uostalom, upotrebljava se i izraz ‘kulturna revolucija’, bez da se barem pokuša definirati otkuda nam takve asocijacije (iznimku čini pripisivanje takvih svojstava ‘jugoslavenskoj socijalističkoj tradiciji’)(2). Pa nisu valjda sve na svijetu Hrvati sami izmislili? Iako je i dalje jasno da je sve što je u povijesti čovječanstva izmišljeno tu zbog ‘Hrvata’. Ta ‘jasnoća’, nažalost, prestaje dvadesetak kilometara i dvadesetak minuta od Zagreba, na hrvatskoj granici, no to ne zbunjuje ‘urođenički pogled’, koji zna da tu samo počinje ‘rat među kulturama’. Jer i s druge strane ograde za takve su ‘urođenici’ svoga folklora (još bolje je što taj konstrukt praksa često potvrđuje), pa činjenica da svi oni istovremeno idu u iste šoping i turističke centre, u vlasništvu pojedinaca (i još češće raznih investicijskih fondova) iz još udaljenijih ‘zajednica’, ne ruši već prije osnažuje ovu shemu. Protočnost granica za ‘ljude i robe’, kako si je to zamislila naša šira domovina EU, postaje tako sve više na ‘postvareno ljudstvo’ i ‘očovječene robe’ svodiv promet. Pa ipak, nitko ne govori o ‘Kulturkampfu’ u Maovoj Kini 1960-ih godina. Ali nitko u našoj mainstream javnosti ne govori ni o ‘kulturnoj revoluciji’ što su je pokrenuli intelektualci na Zapadu (dok je ovaj u svome ‘jasnijem’, hladnoratovskom obliku, još postojao), primjerice u vrijeme preventivne kontrarevolucije Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, pa i prije nje (obično se 1968. uzima kao razdjelnica, a 90-e kao završni udar protiv kulture i politike 60-ih)(3). Ne na kraju, vidjet ćemo, nitko ne govori ni o ‘ustaškoj’, odnosno ‘fašističkoj kulturi’, iako je ona zalog jedne strane u ‘ratu u kulturi’ u nas (dok Boris Buden nije naslovio svoje zadnje izlaganje u Splitu ‘Ustaška kultura danas’).
Shematski, pozicije izgledaju ovako: zadnji ‘Kulturkampf’ povela je nova vlast, naročito njezino Ministarstvo kulture, otjelovljeno u liku ministra ZlatkaHasanbegovića. Na napad iz svih ‘kulturnih’ oružja napadnuti su odgovorili na dva načina: jedni su ‘rat’ prihvatili i na njega odgovaraju ‘kulturnim’ sredstvima. Drugi pak misle da na takve ‘provokacije’ ne treba odgovarati jer da se tu uopće ne radi o ‘kulturi’ nego o, u današnjem žargonu sveprisutnog PR-a rečeno, spinu, skretanju pažnje s jednog potpuno ‘izvankulturnog’ fenomena, kakav je ‘zapušteno’ stanje ekonomije u državi. No stvar komplicira što i vlast ima isti argument. Pa sada, kada se već neki od njezinih nosilaca ljuljaju na svojim pozicijama, krivi ‘opoziciju’ da je izmislila problem ‘ustaša i partizana’ samo da bi zaustavila ‘reforme’, kojima je ova vlada u cjelini predana. A kao dio svoga ‘reformizma’ ni oni sami ne priznaju ‘kulturu’.(4) Tako ispada da je inicijativa vlasti apsolutno uspjela, ali na paradoksalan način. Nametnula je društvu ‘Kulturkampf’, a ono se manjim dijelom na njega ‘odazvalo’. Istovremeno mu, s ‘druge’ pozicije, brani ‘Kulturkampf’ a nudi ‘reforme’, na što se društvo, recimo za sada, ‘nejasnim’ dijelom odaziva (točnije, na djelu je ‘Kulturkampf u Kulturkampfu’, sada oko pitanja ‘ekonomske’ budućnosti društva, a iz te diskusije su ‘nestručnjaci’, tj. radne klase, još temeljitije isključeni negoli ‘stručnjaci’ u ‘kulturi’ u ‘svojoj’ stvari).
Tako da kao rezultat imamo sve više ‘slomova u komunikaciji’. Jer s ‘neprijateljem’ se ne komunicira, barem ne prije njegove ‘bezuvjetne kapitulacije’. Na taj način ‘vlada’ je ‘uspjela’ zatvoriti se spram bilo kakvih kritičkih prigovora javnosti (koja je zbog višedecenijskog terora nad njom ionako u ‘tehničkom nokautu’), no još ne može u potpunosti dokinuti logiku ‘parlamentarne demokracije’, u kojoj joj ‘opozicija’ u svojoj sirovoj borbi za vlast, sa sve većim uspjehom, radi o glavi. Tako da je ‘demokratski preokret’ ponovno zamisliv, ali bez puno veze s ‘demokracijom’. Jer demokracija nije, suprotno najšire uvriježenom mišljenju – piše o tome talijanski historičar Luciano Canfora – ni oblik vladavine, jer nije tip konstitucije, već ona postoji, u cjelini (uglavnom u revolucionarnim situacijama) ili samo djelomično (u onim najdužim periodima ‘zaboravljenih’ i ‘izostalih’ revolucija), ili uopće ne postoji (a to je od sviju zamijećen trend prema ‘postdemokratskoj’ politici u EU-u). Što ne znači da se ne može pojavljivati na neočekivanim mjestima i u neočekivanim oblicima. Naročito u situacijama kada su joj ‘konvencionalni’, tj. već postojeći ustavno-politički oblici zapriječeni, čemu smo danas, nikako samo u Hrvatskoj, svjedoci. Inače bi, kako je to zamislio još u 19. stoljeću njemački stručnjak za liberalni konstitucionalizam Karl Wenzeslaus von Rotteck, a u Hrvatskoj je posljednjih nekoliko desetljeća, pa sve donedavno, HDZ uspio to ‘prodavati’ (mit o ‘stožernoj’ stranci, ‘nacionalnoj demokratskoj zajednici’), u konstitucionalnoj državi morala vladati samo jedna stranka: ona demokratska.
Vratimo li se problemu ‘Kulturkampfa’, postavlja se pitanje: Je li ‘ratovanje’ danas jedini mogući pristup kulturi? I onda: O kojoj je ‘kulturi’ tu riječ? Nije slučajno što ‘rat’ zapodijeva netko tko ‘nacionalnu kulturu’ vidi kao onaj naddeterminirajući okvir, kao ‘nadideologiju’ za sve ‘vrste’ kultura, o kojima bi da ‘presuđuje’, a ‘država’ mu kao ‘nacionalna država’ (pa i ‘civilno društvo’, kao dobrim dijelom također ‘nacionalizirano’, prije podjela na ‘lijevo’ i ‘desno’, ‘konzervativno’ i ‘napredno’) u tome daje logističku podršku. A ‘tržište kultura’, protiv kojega ova vlast nema ništa (dapače, ona ga potiče, npr. kao razvoj ‘kulturnih industrija’, ali u svojoj ubogosti zamišlja kako će one biti po formi ‘internacionalne’, a po sadržaju ‘nacionalne’), danas nam nudi na ‘konzumaciju’ pluralizam ‘kulturnih sadržaja’. I to takav da nam je od obilja ponude već zlo, jer više nismo u stanju kritički ‘prisvojiti’ sve te koncepte: od ‘nacionalne’ preko ‘regionalne’ do ‘globalne’; ‘identitetske’, ‘sup-’ i ‘kontra-‘; ‘multi-‘, one ‘limesa’, ‘hibridne’; ‘tradicionalne’ (i ‘tradicionalističke’), ‘moderne’ i ‘postmoderne’. I sada idu dvije ne samo za ovdašnji ‘Kulturkampf’ najinteresantnije podjele: ona na ‘većinsku’ i ‘manjinsku’ i ona na ‘lijevu’ i ‘desnu’. U nas se pod ‘manjinskom kulturom’ donedavno smatrala ona ‘etničkih’ manjina. A sada je sve prihvaćenije mišljenje kako tu spadaju sve ‘identitetske kulture’, u kojih iz identiteta proizlazi i njihovo pravo na vlastitu ‘politiku’ (koja je onda nužno ‘kulturalističkom’ par excellence).(5) U ‘manjinsku kulturu’ tako bi spadale i ona ‘ženska’ (potpuno kontrafaktično, jer žene su ‘mala većina’ u svim društvima), kao ‘identitetska’, one seksualnih i rodnih manjina, ‘vjerskih zajednica’ koje nisu Katolička crkva itd. i sl. (i ‘srpska zajednica’ u Hrvatskoj tendira strukturno istom položaju). Ono što ovakva izvođenja ne vide, jer ne žele vidjeti, jest relativno banalna istina kao je i ‘većinska’ kultura, ako nismo ‘urođenicima tog folklora’ ustvari ‘manjinska’. Jer na svijetu je danas, a tu će se, možda i prebrzo, svi složiti, više ‘kulturnih ljudi’ (onih koji ‘žive u kulturi’)(6) negoli Hrvata. I tu je izvorni problem svakog ‘Kulturkampfa’, koji on ne može ‘riješiti’ bez velikog nasilja, upravo i jedino nad vlastitim ‘manjinskim’ državljanima. A to su, po nekom od sve većeg broja kriterija, ustvari sve više svi. U tom smislu možemo primjerice reći da su sve države svijeta danas multikulturne i tu nikakve izjave političara – pa bili oni i nad-Hrvaticama, poput njemačke kancelarkeAngele Merkel – kako je taj ‘koncept’ propao, ne mijenjaju ništa na stvari njegova daljnjeg postojanja. Drugo je pitanje, a ono je u direktnoj vezi s problemom ‘Kulturkampfa’, pruža li taj pristup dobar odgovor na probleme suvremenih društava i država. Ili se i on može svesti, kako to odavno govore mnogi marksisti, na puku ‘logiku funkcioniranja kasnog kapitalizma’. Koji je onda, u krizi, sam pokušava deklarativno suspendirati (čitaj: mjere ‘štednje’), ne bi li dalje efikasnije tlačio, sada posebno migrante.
Tek iz ovog bazičnog problema ‘parlamentarizma’ u vremenima općeg prava glasa, a koji ima sve manje veze s ‘demokracijom’, vidimo svu prenapregnutost problema ‘većine’ i ‘manjine’, u sužavanju mogućnosti vlasti da, makar i uz velike manipulacije, ovlada svojim stanovništvom, na način koji bi zadovoljio nju, a ne ljude. Niti jedna suvremena država za sada još ne dovodi u pitanje ovu tekovinu općeg prava glasa (pokušaja da se ono i formalno ponovno dovede u vezu s ‘imovinskim cenzusom’ ima, npr. u Velikoj Britaniji), pa zato ‘mora’ uvoditi sve veća razlikovanja u ‘državljanskim statusima’, kao naličju pravog lica, promjenama u radnim statusima stanovništva koje im je dodijeljeno pod jurisdikciju. Banalna je činjenica da svijet nećete doživjeti jednakim očima tražite li na primjer kao Hrvat građanin Hrvatske u svijetu posao ili njime putujete turistički. Ali to sve više vrijedi i za nezavidnu situaciju ljudi u ‘vlastitoj’ zemlji. Povezano s pojmom dominantne kulture: sve vlasti svijeta uvjeravat će vlastito stanovništvo kako su ‘manjine naše bogatstvo’ (čak i onda kada povedu ‘rat u kulturi’ protiv njih), dok će radna situacija tih istih ‘manjina’ govoriti o sasvim drugačijim iskustvima.
‘Kulturkampf’ je dakle prvenstveno borba za dominaciju u jednom društvu – možda i puno više negoli za hegemoniju, izraz iz gramšijanske tradicije, koji se danas povezuje i s ‘lijevima’ i s ‘desnima’ – u situaciji ‘ograničenih resursa’, kada se vladajući osjećaju slabima da drugačije, otvorenije i ‘izvankulturno’ nametnu svoju volju podanicima. Na to ukazuje i povijest toga fenomena, koji ne treba brkati za do 1960-ih godina uglavnom lijevu težnju za kulturnom hegemonijom (iznimku čine možda prve godine povijesnog fašizma, kada se na užas Antonija Gramscija u njih počelo (zlo)upotrebljavati lijeve koncepte o ‘novom čovjeku’, ‘novom poretku’ itd. i sl.). Naime, Kulturkampf je započeo – obrnuto no u novije vrijeme(7) – kao borba za veću ‘sekularnost’ još slabe, nove njemačke države, kako ju je, iz dva dijela, konstituirao u drugoj polovini 19. stoljeća tadašnji kancelar, mi bismo rekli premijer, Otto von Bismarck. Kao pruski junker, dakle i protestant, on nije imao povjerenja u Vatikan i njegovu crkvu, a još više u svoje podanike katolike, pa je učinio sve što je mogao da tu crkvu podredi svojoj državi. Sam termin ‘borba u kulturi’ iskovao je 1873. znanstvenik i pruski liberal (da, i oni su postojali) Rudolf Virchow, izjavivši kako sukob s katolicima poprima ‘karakter velike borbe u interesu čovječanstva’. Primjetimo kako se time jedna politička svađa, ili ‘rat’, ako hoćemo, univezalizira u terminima širim od njemačkog naroda, tvrdnjom da je u njoj čovječanstvo ulog. Posljedica takve politike bila je represija nad tom crkvom, do toga da su svećenici relativno masovno proganjani, zatvarani i šikanirani, prognani iz tadašnjeg ministarstva kulture (da, i ono je već postojalo), a vjerske škole podvrgnute strogoj državnoj inspekciji, katolički vjeronauk najuren iz škola, dok je tadašnji Hasanbegović, koji se zvao Adalbert Frank, polagao novo pravo države da se miješa i u izbor za svećenička zvanja. Da, i brak je postao propisanom i zakonski obaveznom državnom ceremonijom, dok je onaj crkveni postao fakultativnim. No ova borbenost Prusa u promicanju sekularizma nije dugo trajala. Već oko 1874. Bismarck je odlučio ‘normalizirati’ odnose s Katoličkom crkvom i Strankom centra, koja mu je u parlamentu sada trebala, da bi imao potrebnu većinu u borbi s novim protivnicima. Na parlamentarnu scenu su stupili ojačani socijaldemokrati…
Svi recentni ‘ratovi u kulturi’, naročito od vremena velikoga neoliberalnog protuudara ‘kulturnoj hegemoniji’ ljevice 1980-ih godina, sada su ‘desni’. No još jednom ponavljamo, tu se ne radi samo o ‘desničarenju’ u uže političkom smislu, potrage za ‘desnim vrednotama’. Već se fenomen nadovezuje na cijelu, porijeklom njemačku, romantičnu tradiciju, od Herdera naovamo, koja kulturu sagledava kao najvažniji oblik objektivnog duha naroda. Tu su u igri opasne stvari – vidjeli smo u povijesti Njemačke, vidimo i u ‘zakašnjelom’ imitiranju (na jedan način sada i u anglosaksonskom svijetu na zalazu, u smislu centra kapitalske moći, a tek potom i u ‘tranzicijskim’ zemljama) u ovdašnjoj kulturi. Od ‘pravljenja nacije’ iz jezika (njegovim silovanjem u hrvatskom slučaju) do ‘mitologija’ o ‘genetskom duhu i karakteru’ naroda. Ta linija nepogrešivo ide u pravcu miješanja pojmova ‘nacionalne’ kulture i krvi. Čistoća jednoga za sobom povlači čistoću drugoga.(8) Pišući 1990-ih o novim trendovima ‘Kulturkampfa’ na Zapadu (koji još pristižu u ‘nezavršenoj modernizaciji’ naše desnice i ovdje, ali nikako da društvo zahvate u ‘punini’ koju oni priželjkuju), i nama poznat njemački teoretičar Mark Terkessidis analizirao je kako ta ‘nova desnica’ upotrebljava pojmove ‘naroda’, ‘nacije’, ‘Zapada’ i sl., što bi i u nas trebalo bolje teorijski činiti ne želimo li te pojmove, ali i realnosti i utvare koje oni otkrivaju i zakrivaju, potpuno prepustiti trenutno dominantnoj strani (u koju spada cijela parlamentarna politička klasa, unatoč svojoj podjeli na ‘ljevicu’ i ‘desnicu’). Uz to mi imamo, što isto nije originalno, problem preklapanja povijesnih, neo- i post- fašizama.(9) Samo što su ti fenomeni u nas – uglavnom bez teorijske refleksije u njima i protiv njih – najviše prakticirani u sukobima 1990-ih (koji do danas nisu dobro mišljeni, a kako je rekao Boris Buden još prije 20 godina, ‘taj će gubitak mišljenja prije ili kasnije zaboljeti više nego gubitak ljudskih života i materijalnih dobara’, što nam se sada ‘napokon’ i događa). Ovako, imat ćemo samo politički posredovane beskonačne ‘kulturne ratove’ raznih ‘etnopluralizama’ i ‘multikulturalizama’, u koje se primjerice pluralizam ‘radničkih kultura’, koje do sada namjerno nismo spominjali, neće moći nikada ni umiješati. A o hegemoniji da i ne govorimo.(10)
Literatura:
David Macay: The Penguin Dictionary of Critical Theory, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex, England 2001., naročito natuknice ‘cultural studies’, ‘culture industry’ i ‘identity politics’.
Steven Best i Douglas Keller: Postmodern Theory; Critical Interrogations, The Guilford Press, New York 1991., posebno poglavlja 6. Maxism, Feminism, and Political Postmodernism, 7. Critical Theory and Postmodern Theory, te 8. Towards the Reconstruction of Critical Social Theory, u zaključku 8.4 Theory, Culture, and Politics: Conflicting Models.
Roger Bastide: Problemi ukrštanja civilizacija i njihovih tvorevina, Peto poglavlje u knjizi Georges Gurvitch: Sociologija II, Naprijed, Zagreb 1966.
Terry Eagleton: Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., naročito poglavlje 3. Kulturalni ratovi.
D. A. Boxwell: Kulturkampf, Now and Then, članak dostupan na:http://www.wlajournal.com/12_1/Boxwell.pdf
D. A. Boxwell: Vietnam and Other Fantasies, prikaz knjige H. Bruce Franklin: Vietnam and Other Fantasies, Amherst: University of Massachusetts Press, 2000.; dostupno na: http://www.wlajournal.com/13_1-2/box.pdf
Boris Buden: Rat u kulturi, prikaz knjige Mark Terkessidis: Kulturkampf: Volk, Nation, der Westen und die Neue Rechte (Borba u kulturi: narod, nacija, Zapad i nova desnica); u Bastard; Prilog Arkzina za kritičku publicistiku, No. 5, I. 1996.
Boris Buden: Vavilonska jama; O (ne)prevodivosti kulture, Edicija REČ, Beograd, 2007., naročito Pogovor: Ni jezik materinji (pogovora nema u njemačkom izdanju).
Boris Buden: Zona prelaska; O kraju postkomunizma, Edicija REČ, Beograd 2012., naročito poglavlje I Društvo i kultura: Od besklasnog društva do klase bez društva, a u njemu ‘Beda nadoknađivanja’. Usporedi i Boris Buden: Zonedes Übergangs; Von Ende des Postkommunismus, Suhrkamp, 2009.
Rastko Močnik: Spisi iz humanistike, Založba /*cf., Ljubljana 2009., naročito Superstrukture, VII. Skripta iz poslušanja, lekcija pisanja, naslovi ‘Kultura je nadomjestak’ i ‘Društvo je nadomjestak za odsutnost društvenosti’.
Rastko Močnik: Fascisms: Historical, Neo- and Post-; esej uskoro i u knjizi u izdanju Arkzin d.o.o. i SNV.
Srećko Pulig: Kultura između ‘baze’ i ‘nadgradnje’, esej objavljen u Novostima br. 855, 6. svibnja 2016., dostupno u integralnoj verziji na:http://www.portalnovosti.com/kultura-izmedju-baze-i-nadgradnje
Srećko Pulig: Borba za ‘nacionalni’ književni kanon, esej u Novostima br. 853, 22. Travnja 2016., dostupno integralno na:http://www.portalnovosti.com/borba-za-nacionalni-knjievni-kanon
Žarko Puhovski: Kontekst kulture; Intropskcijske rasprave o proizvodnoj ovisnosti pogona društvene općenitosti; Kulturni radnik, Zagreb 1979., posebno poglavlje I. Filozofijska samokritika kulture, a u njemu ‘Život u kulturi’ kao ideologija’.
Predrag Matvejević: Prema novom kulturnom stvaralaštvu; II. Prošireno izdanje, ‘August Cesarec’ i INA-Industrija nafte, Zagreb 1977., naročito prvi dio Problematizacije i to I Kultura i nacionalna kultura, II Lijevo i desno u kulturi,III Samupravljanje u svijetlu kulture i VII O socijalizaciji kritičke svijesti.
Luciano Canfora: Demokracija; Zgodovina neke ideologije (Demokracija; Povijest jedne ideologije), Zbirka Delajmo Evropu, Založba /*cf., Ljubljana 2006.
Alaida Asman: Rad na nacionalnom pamćenju; Kratka istorija nemačke ideje obrazovanja, Biblioteka XX vek, Beograd 2002., naročito poglavlje IIMetamorfoze novovekovnog pojma obrazovanja: ‘Obrazovanje kao religija i njeni sociološki osnovi u Nemačkoj’, ‘Sakralizacija istorije’, ‘Sakralizacija umetnosti’ i ‘Isečci iz raščaranog sveta: obrazovanje u znaku istorizma’.
Rudolf Kjellén: Država kao oblik života; Suvremena teorija o državi, MHZagreb 1943., naročito III. Država kao narod (demopolitika), V. Država pod zakonom života i VI. Završetak: Svrha države.
Alexander Kluge: Schlachtbeschreibung; Roman, Suhrkamp 1978.
Antonio Gramši: Problemi revolucije; Intelektualci i revolucija, BIGZ, Beograd 1973., naročito zadnji članak: Književnost i nacionalni život; Problemi književne kritike.
Lav Trocki: Pitanja o načinu života; Razdoblje ‘kulturnog aktivizma’ i njegovih zadataka, Mala edicija ‘Ideja’, ‘Mladost’, Beograd 1981.
————————————————-
1) Moglo bi se reći kako je proliferacija retorike ‘ratova’ danas postala specijalnošću one ‘kulture’ koja na svome terenu ne osjeća ‘prave’ ratove. Tako smo zadnjih desetljeća imali ‘rat drogama’, ‘rat među spolovima’, ‘rasne ratove’, ‘rat protiv terorizma’, ne na kraju i ove ‘kulturne’. Točnije, moglo bi se reći da ‘kulturni ratovi’ (u množini) sažimaju evoluciju svih ovih kulturalizirajućih konflikata. To govori da je i u nas, naoko paradoksalno – jer je zadnji rat u svom ‘mitologiziranom’ obliku jedan od zaloga ovdašnjeg ‘rata u kulturi’ – taj rat stvarno ‘zaboravljen’. Naša teza je da je on za vlastodršce suviše ‘uspješno’ prerađena trauma. A suviše, kao što zna baš anglo-američki svijet, kojemu i ‘mi’ težimo, nije dovoljno.
2) A baš u toj ‘tradiciji’ stalno se problematizirao odnos između ‘kulture i nacionalne kulture’, ‘lijevog i desnog u kulturi’, sve do problema ‘samupravljanja u svjetlu kulture’ (različiti problemi: samoupravne kulture, samoupravljanja kao kulture i samoupravne sinteze kulture i politike). I kao što je samoupravljanje u političkom i ekonomskom smislu bilo pokušajem socijalizacijeodlučivanja u društvu, tako se pokušavalo i sa ‘kulturnom sferom’ (sjetimo se svih onih savjeta u kulturnim institucijama, SIZ-ova itd.). Spram ‘nacionalne kulture’ gledalo se odnositi se, a ne samo ju ‘čuvati’ (što je najčešće izgovor svakog revizionizma, do danas). Nastavljalo se na Lenjina, koji je o ‘nacionalnom pitanju’ obzirom na kulturu, još 1913. g. pisao ovako: ‘U svakoj nacionalnoj kulturi postoje, premda nerazvijeni, elementi demokratske socijalističke kulture, jer u svakoj naciji postoji radna i eksploatirana masa, čiji uvijeti života neizbježno rađaju demokratsku i socijalističku ideologiju. Ali u svakoj naciji postoji i buržoaska kultura (a u većini slučajeva još i crnostotinaška i klerikalna) – i to ne samo u obliku ‘elemenata’ nego u obliku vladajuće kulture… Ističući parolu ‘internacionalne kulture demokratizma i svjetskog radničkog pokreta’, mi iz svake nacionalne kulture uzimamo samo njene demokratske i socijalističke elemente, uzimamo ihsamo i bezuvjetno kao protutežu građanskoj kulturi, građanskom nacionalizmu svake nacije.’ Svjetlosne su godine između ovakve emancipatorske kulturne politike, koja se u pojedinim razdobljima više, a u drugima manje, iskušavala i u Jugoslaviji, i današnjeg ‘kulturnog ophođenja’ ‘urođenika vlastitog folklora’, koji proizvodeći ‘kulturno’ prostaštvo grandioznih razmjera onda nude bon-ton ‘pomirbe’ kao ‘kulturni’ apaurin. Vidi u knjizi, Predrag Matvejević: Prema novom kulturnom stvaralaštvu; II. Prošireno izdanje, ‘August Cesarec’ i INA-Industrija nafte, Zagreb 1977.
3) Na primjeru SAD-a o tome govori D. A. Boxwell, pripisujući ‘finalizaciju’ te promjene eri Billa Clintona i njegovih ‘raznovrsnih izdaja’. On to pripisuje nezalječenim ranama Vijetnama, neispunjenim obećanjima progresivnih ideologija 60-ih, kontinuiranom naslijeđu rasizma i antisemitizma, nelagodama u drugom valu feminizma, te prije svega stalno prisutnom bolu u Americi potisnutog klasnog konflikta. Kada se ovako nagomilani problemi u društvu ne riješavaju, u prazni prostor ulijeću različiti destruktivni ‘rituali čišćenja’. U takvoj situaciji politika više nije postizanje konsenzusa kroz racionalnu debatu dobro informiranih građana, već ‘bojište’, što ogavnije, to bolje. I to u čitavom nizu ‘kulturnih ratova’. Tipičan primjer bili su nastupi Patricka Buchanana, puno elokventnijeg (ili samo otvorenijeg?) uzora ovdašnjih epigona, Željke Markić i Ladislava Ilčića, ali i vlade premijera Tihomira Oreškovića i njegova zamjenika Tomislava Karamarka, te brojnih ministarstava, nikako samo onoga ‘kulture’, koje vodi notorni filoustaša Zlatko Hasanbegović. Ovako je govorio Buchanan: ‘I dok je desnica bila zauzeta pobjeđivanjem na izborima, rezanjem poreza i potragom za anti-komunističkom gerilom u inozemstvu, ljevica je u potaji zauzela sva rukovodeća mjesta u američkoj umjetnosti i kulturi.’ A ovako poentira svoju kolumnu u Washington Timesu (omiljenim novinama i ‘hrvatske dijaspore’): ‘Političke vođe u Washingtonu vjeruju kako se bitka protiv komunizma dobija u džunglama Azije i Srednje Amerike, a propuštaju uvidjeti kako se bitka vodi i na bojištu umjetnosti, unutar naših vlastitih granica.’ Slijedi poziv na oružje i ponavljanje onoga što su ‘liberali nekada davno učinili’ (pri tome misli na veliko ‘čišćenje’ američke kulture od utjecaja ljevice 30-ih g. prošloga stoljeća). Recenzirajući knjigu H. Bruce Franklina o ‘Vijetnamu i drugim fantazijama’ u američkoj popularnoj kulturi, D. A. Boxwell kao da piše o ovdašnjim fantazijama o tzv. domovinskom ratu, koje jedan rat koji se nije smio dogoditi i koji je bio ogromni poraz, za sve strane u njemu, ‘mitologizira’ u pobjedu. Vidi, D. A. Boxwell: Kulturkampf, Now and Then, članak dostupan na: http://www.wlajournal.com/12_1/Boxwell.pdf, te D. A. Boxwell: Vietnam and Other Fantasies, dostupno na: http://www.wlajournal.com/13_1-2/box.pdf.
4) Iako se njom, uglavnom putem nasilničkog administriranja, i te kako bavi. Britanski marksist – koji je više puta dolazio u Zagreb – Terry Eagleton mišljenja je da se ‘naši kulturalni ratovi odvijaju barem na tri načina između kulture kao civiliziranosti, kulture kao identiteta i kao komercijalne ili postmoderne kulture. Te bismo tipove jezgrovitije mogli odrediti kao izvrsnost,ethos i ekonomiju.’ Da bi im naposlijetku dodao i četvrti način: ‘Postoji i kultura opozicije koja je proizvela nekoliko izuzetnih djela u 20. st. Opozicijska kultura nije nužno kategorija za sebe, nju može proizvoditi visoka, postmoderna i kultura identiteta, ili različite permutacije svih triju.’ Kao primjere takve opozicijske kulture on navodi rusku avangardu, kulturu Weimarske republike i kontra-kulturu 60-ih g. Pobjede i porazi tih pokreta navode ga na zaključak da ‘o uspjehu ili promašaju radikalne kulture naposlijetku odlučuje samo jedna činjenica: ishodi širega političkog pokreta.’ Vidi, Terry Eagleton: Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.
5) O ‘identitetskoj politici’ David Macey u svome riječniku kritičke teorije piše: ‘Identitetska politika obično poprima oblik zahtijeva za pravom biti drugačiji, te da se ta razlika prizna kao legitimna. Ovaj oblik politike može se vidjeti ili kao slavljenje kulturne raznolikosti i kao obrana manjinskih prava, ili kao izdaja univerzalističkih vrijednosti prosvjetiteljstva. Za svoje kritičare to je oblik esencijalizma, koji podrazumijeva kako je politika direktan i nemedijatizirani izraz osobnog ili kolektivnog iskustva.’ Vidi natuknicu ‘identity politics’ u David Macey: The Penguin Dictionary of Critical Theory, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex, England 2001.
6) O ‘životu u kulturi’ kao ideologiji pisao je u nas krajem 70-ih g. prošloga stoljeća Žarko Puhovski: ‘Uvjetna je, i unaprijed skraćena, formula kulture otprilike slijedeća: rekneš li neko a, moraš reći i neko b. Ne učniš li to, nisi pismen, političan, tehnički naobražen, seksualno prosvjećen, ili vjerski poučen, tek – nisi kulturan.’ Ili nudi ovakav opis: ‘Kultura je, pri pokušaju sadržajne analize, upravo medij ublaživanja, kroćenja, svođenja na zajednički nazivnik, čak racionaliziranja realno postojećih moći’. Ovakvo shvaćanje nije u suprotnosti sa pojavom ‘rata’ u njoj, jer ‘svaka kritika kulture’… ‘ostaje kulturnom kritikom’. Zato je ‘ideologija i kultura’ samo formalna tema, dok je prava tema ‘kultura (odnosno ideologija) i proizvodnja’. Time smo se pokušali baviti u svome eseju ‘Kultura između ‘baze’ i ‘nadgradnje”, vidi Novosti br. 855., 6.svibnja 2016., dostupno i na http://www.portalnovosti.com/kultura-izmedju-baze-i-nadgradnje. Zato je, kaže Puhovski, ‘lijeva’ kultura, kao opozicijska, ona ‘koja bi da jednom, negdje, neke dovede do shvaćanja, pa i odigravanja, zbiljski opće, čovjeku oduvijek nekako imanentne kulture kao zapravo, ne-kulture’. Vidi, Žarko Puhovski: Kontekst kulture; Intropskcijske rasprave o proizvodnoj ovisnosti pogona društvene općenitosti; Kulturni radnik, Zagreb 1979.
7) Možda možemo reći kako je neoliberalizam u svome zadnjem naletu, koji je na Zapadu ‘kulturno i izvankulturno’ (sjetimo se otvorenih brutalnih sukoba sa ‘vlastitom’ radničkom klasom) bio na svom prvom vrhuncu još 80-ih g. prošloga stoljeća, započeo kao ‘kulturna revolucija’ (revolucija po ‘formi’, a kontrarevolucija po ‘sadržaju’), da bi danas pokušavao zadržati dominaciju, nakon što je izgubio hegemoniju, upravo ‘ratovima u kulturi’. To, da oni, nakon 1989., odnosno 1991. u nas, još bolje uspjevaju na nekadašnjem Istoku, u tzv. ‘Novoj Europi’, za razliku od ‘Stare’, treba zahvaliti ‘tranzicijskim’ zemljama uspješno ‘prodanom’ konceptu ‘nadoknađujuće revolucije’. Pomoću njega te su zemlje uistinu ‘stigle i prestigle’ nekadašnji Zapad u ‘kapitalističkosti kapitalizma’, koji, kao u tendenciji ‘čisti’ (tj. bez ‘ostataka socijalističkog mentaliteta’, koji se ovdje proganja puno više no na nekadašnjem Zapadu) pokušava nemoguće: svesti sve društvene odnose na kapital-odnos, što proizvodi uglavnom ‘čisto ludilo’. ‘Stoga se’, piše Boris Buden, ‘ne može izbeći pitanje: koja Evropa je zapravo postkomunistička, ‘stara’, koja se donekle i dalje tvrdokorno čvrsto drži socijalističkog nasleđa, ili ‘nova’, koja ga se radikalno otresla; koja Evropa je uistinu ‘zakasnela’ i mora da nadoknadi istorijski razvoj i koji je to razvoj koji treba da se dostigne? Šta je tu original, a šta njegova kopija? Zapad ili Istok?’ Buden citira Rastka Močnika, koji na neki način optimistično zaključuje: ‘Oba areala su nekako zamenila mesta… Izgleda kao da se Zapad nalazi u tački u kojoj su istočni narodi već bili pre nego što su se pobunili osamdesetih godina. No, zar ljudi na Istoku ne sede u istom čamcu? Ne: novi poredak vladavine napravljen je tako da bude zaštita od njihove pobune, a na Zapadu je iz oprečnog razloga etabliran isti model potčinjavanja, jer se ljudi tamo nisu pobunili. Ljudi na Zapadu tek moraju da isprovociraju sistem. Na Istoku to nikada nisu prestajali da čine.’ Vidi ‘Beda nadoknađivanja’, u knjizi Boris Buden: Zona prelaska; O kraju postkomunizma, Edicija REČ, Beograd 2012.
8) U pitanju je rad na konstrukciji ‘nacionalnog pamćenja’, kako o ‘njemačkoj ideji obrazovanja’ (u smislu Bildung-a) piše Aleida Asmann. Riječ je o fenomenima poput ‘obrazovanja kao religije’ (vidimo to u aktualnoj ‘borbi’ za curricularnu reformu školstva), ‘sakralizacije historije’ (‘sveti’ tzv. domovinski rat, ‘sveta’ tzv. NDH), ‘sakralizacije umjetnosti’ (za primjer te ‘borbe’ vidi naš esej ‘Borba za ‘nacionalni’ književni kanon’, u Novosti br.853, 22. travnja 2016.; dostupno i nahttp://www.portalnovosti.com/borba-za-nacionalni-knjievni-kanon). O tome piše i Buden: ‘Herderova u osnovi defanzivna koncepcija kulture odlučujuće je utjecala na razvoj njemačkog nacionalizma koji nastaje ‘neovisno o borbi za demoktratska grđanska prava, upravo u razgraničenju prema vanjskom neprijatelju u ‘oslobodilačkom ratu’ za osebujnost vlastite kulture, dakle kao ‘manjinski partikularizam’.’ Vidi Boris Buden: Rat u kulturi, prikaz knjige Mark Terkessidis: Kulturkampf: Volk, Nation, der Westen und die Neue Rechte (Borba u kulturi: narod, nacija, Zapad i nova desnica); u Bastard; Prilog Arkzina za kritičku publicistiku, No. 5, I. 1996. O ratovima za jugoslavensko naslijeđe kao fašizacijama ‘nacionalnih’ društava, koje se provode u ime ‘ugrožene manjine’ (od Srba u Jugoslaviji, pa po domino efektu u odnosima među republikama, a onda i unutar pojedinih) pisao je Branimir Stojanović.
O sličnom, a drugačijem, stvarnoj bitci za Staljingrad, a u najužoj vezi sa ‘kulturnom’, u kontekstu njemačkog nacizma, napisao je 60-ih g. prošloga stoljeća knjigu poznati njemački pisac, režiser i teoretičar Alexander Kluge. Slijedeći ‘mit’ po kojemu su Njemci domovinu izgubili u Staljingradu, on se bavi i ovakvim pitanjima: ‘Domovina je tamo gdje su moja mjesta proizvodnje, gdje leži moj rad’. U poglavlju Rekapitulacija, o ulozi vojske u takvim porecima kaže: ‘Koga štite vojnici? Unutrašnji poredak. O kakvom se poretku tu radi? Od čega se on sastoji? U podjeli privrede. Što ona čini? Radnici služe, poslodavci služe. Kome jedni i drugi služe? Crkvi i vojsci. A kome oni služe? Poretku. Kome pak on služi? Crkvi, vojsci i podjeli privrede. A tko to sve štiti? Vojnici.’ Eto ‘tajne’ i ovdašnjeg tzv. domovinskog rata. Vidi Alexander Kluge: Schlachtbeschreibung; Roman, Suhrkamp 1978. Vidi i Alaida Asman: Rad na nacionalnom pamćenju; Kratka istorija nemačke ideje obrazovanja, Biblioteka XX vek, Beograd 2002.
9) Dok je povijesni fašizam trajao, u tzv. NDH, postojala je i njegova teorijska refleksija, npr. u ‘nizu prosvjetno-političke knjižnice’, koju je izdavala Matica hrvatska. U toj biblioteci objavljena je, kad im je trebalo, npr. zbirka eseja Carla Schmitta Pojam politike (MH 1943.), ali i knjiga ‘nordijskog’ protofašista, švedskog geopolitičara Rudolfa Kjelléna iz 1916. g. Država kao oblik života; Suvremena teorija o državi, koja se sviđala, kako saznajemo iz predgovora Nikole Perišića, tadašnjem predsjedniku MH Filipu Lukasu. Tu se obrađuju teme kako je nauka o državi napokon ‘našla samu sebe’: ‘država kao zemljište’ (geopolitika), ali i ‘država kao narod’ (demopolitika), pa preko ‘države kao kućanstva, družtva i vladavine’, do države ‘pod zakonom života.’ Spram ovoga Tuđmanovi ‘demografi’ i ‘geopolitičari’, da o ‘teoretičarima ‘ države i društva’, poput ‘zaboravljenog’ Zlatka Canjuge i njegove teorije ‘stališa’ ne govorimo, izgledaju kao šlampavo improvizirana farsa. A sad imamo farsinu farsu. Vidi, Rudolf Kjellén: Država kao oblik života; Suvremena teorija o državi, MH Zagreb 1943.
10) O problemima jedne moguće ‘radničke kulture’, do nerazlikovanja od potrebe izgradnje cijele jedne nove ‘civilizacije’, razmišljali su i pisali na ljevici mnogi. Ovdje spomenimo samo dvojicu, u različitim situacijama ostvarene i izostale revolucije, Lava Trockog i Antonija Gramscija. Vidi, Lav Trocki: Pitanja o načinu života; Razdoblje ‘kulturnog aktivizma’ i njegovih zadataka, Mala edicija ‘Ideja’, ‘Mladost’, Beograd 1981., te Antonio Gramši: Problemi revolucije; Intelektualci i revolucija, BIGZ, Beograd 1973.
radio gornji grad 
