Piše: Božica Jelušić
I tako, da vam kažem u žurbi, jednom sam pisala neku novinsku kolumnu, u školi, na staroj pisaćoj mašini,kad nije bilo mobitela,ni osobnih računala, samo oni crni plastični telefoni od 2 kg, i zapela sam na studentskoj himni GAUDEMUS IGITUR- iz glave mi je ispao okrajak jednog stiha, pa sam nazvala Peru. Lik je bio “epskih dimenzija”, pravnik u županijskom središtu, s Banije, ali dobro ukomponiran u podravsko okružje. Držao je sve konce u politici, odlučivao u svemu, držao govore na izložbama, stočnim sajmovima i svečanim sjednicama, jednom rječju dominirao bez konkurencije.
Pa ga onako, primucavajući kao neki Haso, zapitah za taj stih, no pauza u bakelitnoj slušalici bila je preduga, te shvatih da su Pero i Gaudeamus trajne nepoznanice, nisu se nešto sretali u životu i općenito. Latinski i pravo možda ipak ne idu kao šipka i bubanj, ako si neki večernji Pero, dopisni,imenovani, pa ti je indeks dostavljen poštom, a iz onih mrljavih potpisa-črknji, nemaš pojma tko su ti bili profesori.Dakle, Pero me otpravio, kolumnu sam presložila manje učeno, zaboravljeno sam ponovila i utvrdila drugom prigodom.
Naučih ipak nešto.U obrazovanju nema popusta. Rupe se uvijek otkrivaju, propušteno se osvećuje, žrtvovane generacije, na kojima se eksperimentiralo, imaju samoobrazovanje kao kao jedinu šansu. Naravno, ukoliko nisu Pero, kojega uvijek netko izvuče iz šešira i postavi “gaudeamusima” za doživotnog , svemoćnog šefa. Pa ipak, slušajući tu himnu na jednom građanskom prosvjedu u korist obrazovanja za novo doba, solidnog obrazovanja, primjenljivog, odlučih poručiti svojim đacima: Učite, ne preskačite, radujte se znanju, kao takvom, koje vas oblikuje i izdvaja, oplemenjuje i osovljuje- guštajte i ne propuštajte! Jednoga dana svrha će vam se sama kazati.
Da se ne dogodi, ne daj Bože, da svemoćni GOOGLE crkne od pregrijanosti, a vi u žaru posla nazovete nekog Vasu, da vam pomogne oko “gaudeamus igitur..”. Možete li takva belaja i horora uopće i zamisliti?
(2. lipnja 2016., Flora Green)
radio gornji grad 
