Piše: Božica Jelušić
Ukratko,neki je dan govorila gđa Mrak-Taritaš, začuđujuće mirno, jasno, jednostavno, razložno i nehisterično. Već sam i zaboravila da se razgovor o politici može odslušati bez prsta na upravljaču i potkožne nervoze, koja izaziva alergijski svrab.Čovjek odsluša, složi se, zapamti ponešto, bude mu drago da među političarima ima normalnih. Odlično je “servirala” o deklarativnom domoljublju, naglasivši kako svoju zemlju najviše vole oni, koji uredno, ažurno i ljubazno obave posao za koji su plaćeni , te građanima olakšaju život, barem u jednoj izdvojenoj situaciji. Također je govorila o kunktatorstvu, zakuslisnim igrama, političkim spregama, čuvanju fotelja i gubljenju obraza na sto načina, čemu upravo svjedočimo.
Dakle, vrlo je dobro kad netko vlada temom i za nju nađe prikladne, normalne riječi svoga jezika. Štono vele učiteljice u nižim razredima: “ISPRIČAJ NAM TO SVOJIM RIJEČIMA!”. Nevolja je, međutim, što “graničnjaci” poput Hase i Vase, Darka i Marka i interesno skupljene bratije oko rakijskog kotla, nikad ne izađu (mentalno) iz tih “nižih razreda”, nego se love za teške i glupe frazetine, za potrošene obrasce, rogobatne metafore,krivo shvaćene poslovice, stadionske i uličarske pokliče, umjesto da uljude, ujednače i razbistre svoj javni govor, u interesu građana. Nikad ti ne kažu koliko vrijede normalni: koji u svijet donose rad, marljivost, postignuća, dobrotu, humanizam, volonterske akcije, ljepotu, estetiku, smisao za opće dobro.Takvi za njih ne postoje.Što bi im se uopće i obraćali?
Postoje samo SLUŠAČI, BIRAČI, HUŠKAČI i PODUPIRAČI, sljedbenici njihove “političke religije”. A ona pak, prema Rougemontu, ide ovako: ” Politička religija, ili totalitarna religiozna politika, stvorila je sam obrazac regresivne zajednice, zasnovane na prošlosti: krv, rasa, tradicija, mrtvaci. Eto zašto je ona netolerantna u najvišem mogućem stupnju, i više nego netolerantna: ne omogućuje čak ni preobraćenje!”.Ukratko: Vase i slični, ljudi čija su imena postali sinonimi primitivizma, arivizma, častohleplja i žudnje za moći i vlašću pod svaku cijenu, jedno su područje ipak izgubili: RIJEČIMA NE VLADAJU, pa im one bježe, vraćaju se kao bumerang, te odjekuju gromko u javnosti, otkrivajući dubinu njihove duhovne ispraznosti i nemoći.
A tu i tamo, kako rekoh na početku, neka gospođa rastjeruje mrak i veli voditeljica emisije: “Kako je vrijeme brzo proletjelo”, na što ja poklimam s druge strane:”Da, stvarno jest, tko bi rekao!”
(5. lipnja 2016., Flora Green)
radio gornji grad 
