Postoji realna mogućnost da ćemo jednoga dana početi sami sebi nedostajati.
U nama živi mnogo “pokopane stvarnosti” kako to Miller veli o Proustu, proporcionalno toliko, koliko smo izloženi neprestanoj dohvatnosti okoline, koliko bivamo “na raspolaganju”, trudeći se da nas svugdje ima, da smo raspoloživi, prilagodljivi, svidljivi, traženi i uvaženi, svatko u svome području i fahu. Čak i kad smo umorni, nevoljni, kad škrgućemo zubima i držimo “figu u džepu”, smatramo svoju nazočnost neophodnom, a ukazanu prigodu nepropustivom. Ta sveopća gramzljivost za trenutkom važnosti, za “pet minuta slave” i ne dopušta da naša vrijednost naraste s vremenom, da dobijemo stvarnu karakternu i zanatsku, ljudsku i univerzalnu težinu.Jer mi smo neprestano u pokretu, u trendu, u zamahu i zaletu pred očekivanim skokom.
Zapravo, veoma smo samosažalni, skloni melankoliziranju: nedostaju nam prijatelji, bivši i sadašnji ljubljeni, slobodno vrijeme, dobar san, doživljaji i poticaji, naša nekadašnja blistava forma, razgovori s istovrsnicima, novac za male ekstravagancije ,prostor za širenje bića. Nedostaju nam beton i siporeks da ispunimo vlastite rupe i praznine, da kompenziramo krhkost naših egzistencija.Takvi, podzidani, učvršćeni i renovirani, možda bismo na tržištu duša imali veću cijenu, tko će znati?
No,možda u tom silnom nedostajanju ne primjećujemo kako stvari nose prevagu dok su ljudi u manjini. I sve dok nam te krute, opipljive “stvarne stvari” nedostaju, to je znak da smo zaboravili onu bitnu spoznaju: “da postoji samo jedna neprocjenjiva vrijednost na svijetu, a to su ljudski odnosi”. Stoga mislim da je, u konačnici, Brodski bio u pravu, rekavši: “Rubi me vrijeme kao novčić / I pomalo već nedostajem samom sebi”. Trebali bismo, barem sporadično, zaista biti “nedostupni”, kao u onoj popularnoj tehničkoj opciji. Naučiti reći NE jedna je od najvećih životnih mudrosti uopće. Zaustaviti se, koristiti pravo na odstup.Poput vodoljuba pored rijeke, vidjeti na tren samo svoj lik u izbrušenom,besprijekornom duševnom zrcalu.
Potom stati na tihom i zaštićenom mjestu, sastati se sa sobom i reći unutrašnjim glasom: “Dušo moja umorna i tužna, kako mi je drago sresti te ponovo, pronaći te na vrijeme, biti s tobom i tvojim stvarnim potrebama u suglasju”.
(13. lipnja 2016., Flora Green)
radio gornji grad 
